srijeda, 30. travnja 2014.

Gdje je Isus?


Sjedim ja tako doma, ne radim  ništa prepametno, kad pored mene Isus. 
Opet.

„Bok.“
„Bok, Isuse, bok.“
„Ti smetam?“
„Ti si kod mene uvijek dobrodošao.“
„Hvala. Nego, znaš ...“
„Tamo ti je u ormariću.“
„E, super.“
„Filteri?“
„U kutijici.“
„Si za kavu?“
„Radije dec crnoga, ako imaš.“
„Isuse, jutro je.“
„Ma, meni ti je to sve isto. Ionako radim dan i noć.“
„Na čemu sad radiš? Evo dec crnoga za mladog Gospodina.“
„Božja tajna. Hvala. Merlot?“
„Plavac.“
„Reci ti meni Isuse jednu stvar.“
„Pitaj“, zapalio je. „Uf, dobra je.“
„Kao i uvijek. Dobro si je i zasolio.“
„Znaš da volim tako. Izvoli. Nego reci, što te zanima?“
„Ma jedna sitnica.“
„Reci.“
„Jesi bio ikad u Indiji?“
„Neki dan. Napili smo se i ...“
„Ne sad, nego prije. Recimo od svoje trinaeste do tridesete godine.“
„Ne sjećam se.“
„Daj Đuka, ne seri. Izvoli.“
„Ne serem. Hvala. Gdje je upaljač?“
„Evo. Sereš. Gdje si onda bio?“
„Ne sjećam se. Zašto me sad daviš s tim. Opusti se.“
„Opušten sam ja, hvala na brizi, nego me malo zanima. Najveći si frajer na svijetu, a više od pola tvoga života je nepoznanica. A priča kad si se vratio dosta daje na budizam.“
„Ok, reći ću ti, ali to ostaje među nama.“
„Jasno.“
„Nemoj slučajno to spomenuti u ispovijesti. Gazda sve to sluša. Popizdio bi kad bi znao da sam cinkao.“
„Za to ne trebaš brinuti.“
„Ne znam od kuda ti to, ali istina je. Davno je to bilo. Kidnuo sam u Indiju...“
„Zašto kidnuo?“
„Pa nakon što su mi je otac ubijen, a majka i očuh izvršili samoubojstvo, Oktavijan je ...“
„Čekaj malo, što ti pričaš?“
„Slušaj...“
„Je ti mene zajebavaš?“
„Ne zajebavam. Pitao si, pa to govorim.“
„Kakva ubojstva? Samoubojstva? Očuh? Što te nisu Marija i Josip nadživjeli.“
„Pa nisu mi to starci.“
„Ti si se stvarno naduvao. Lijepo piše u Bibliji...“
„Ma jebeš Bibliju, govorim ti iz prve ruke.“
„...da je Duh sveti napumpao Mariju.“
„Ma nije mi Marija majka, što ti je.“
„Nego tko?“
„Pa Kleopatra.“
„Ti si puknuo. A otac? Očuh?“
„Otac Cezar i očuh Marko Antonije. Ti nisi napravio domaću zadaću za ovaj razgovor?“
„Isuse, što sve od tebe neću čuti. Ti si znači Cezarion ...“
„Pa da. Sin bogova i kralj svih kraljeva.“
„Pa zašto Isus onda?“
„Morao sam promijeniti ime, a i sviđalo mi se. Sin boginje Isis. Mogu još jednu zamotati?“
„Motaj, ali nisam siguran da ti treba. Već pričaš pizdarije naveliko.“
„Nisu to pizdarije. Slušaj, dalje ...“
„A tko su onda bili Marija i Josip?“
„Bračni par i moji skrbnici. Josip je bio Marijin dobrostojeći ujak ...“
„Daj nemoj više pušit, bolesno je ovo.“
„Što se čudiš? Pa i danas se pripadnici kraljevskih loza križaju unutar obitelji ...“
„Dobro, dosta o tome.“
„A Marija Magdalena?“
„Misliš Selena?“
„Ne. Magdalena. Si je oženio?“
„Da, Selena, moja polusestra. Jesam. To je bilo one večeri kad sam pretvarao vodu u vino. Kako smo se nasrali ...“
„Polusestra?“
„Da.“
„Ok. Dosta je tebi ovoga.“
„Ne, zašto mi uzimaš?“
„Jer pričaš pizdarije. Isuse, kad si se zadnji put naspavao?“
„Na Kalvariji.“
„Mislim da bi ti dobro došla jedna ćorkica. Moj kauč ti je slobodan.“
„Pusti sad spavanje. Gdje je opet upaljač nestao?“
„U ruci ti je.“
„Aha, gdje sam ono stao? Aha, vjenčanje, onda ona fora sa razapinjanjem i uskrsnućem ...“
„Kakva fora?“
„Pa fora. Trebalo je neko čudo  da me ljudi dožive. Pa smo me razapeli.“
„Je boljelo?“
„A ono. Meditacija mi je uvelike pomogla, ali nije mi bilo svejedno. Dogovorili smo da mi postave postolje pod noge i skinu me za par sati. Kroz par dana sam već bio na nogama, planirao veliko uskrsnuće.“
„Zašto ti to meni sve govoriš?“
„Jer ti vjerujem. A tebi nitko ne bi povjerovao ni da mu kažeš.“
„Tu si u pravu. I što je onda bilo?“
„Radili smo djecu i putovali po svijetu pod raznim imenima.“
„Nešto kao tajni špijuni?“
„Recimo.“
„Pa od kuda vam lova?“
„Od kuda tajnim špijunima lova?“
„Aha. Kužim. Jebena ti je priča, Isuse, nema šta.“
„Eto, tako ti je to bilo. Moram ići pomalo“, ispuhnuo je zadnji dim.
„Amen, Isuse.“

„Misliš Amon“, otišao je.

srijeda, 15. siječnja 2014.

Pop naš svagdašnji

Sjedim ja doma, ne radim ništa prepametno, kad... zvoni zvono iznad vratiju. Čudno. Isus inače sam uđe.
„Uđi, Đuka, za tebe su moja vrata uvijek otvorena.“
Isus ne ulazi. Natičem papuče i krećem prema vratima. Otvaram ih. Kad tamo pop. Pravi pravcati pop. Izgleda retardirano.
„Hvaljen Isus.“
„A gdje je Isus?“ pitao sam. 
„Ja sam pop Ante.“
Ja stojim i gledam ga. Bio sam sretan što ga vidim. Danas sam čitao malo o zlostavljanoj djeci. Popovi su gurali pimpek tamo gdje im nije mjesto. Bio sam spreman  da mi nešto kaže. Ali sam ga preduhitrio.
„Isus mi je draži o tebe.“
On stoji i gleda mene. Curila mu je slina iz kuta usana.
„Ti je doma mama?“ pita on mene.
Zbunjola.
„Jesi ti ćorav?“ pitao sam ja njega.
„Ja sam pop Ante.“
Taman kad sam ga htio poslati u... tamo gdje se šalju popovi, čujem neki hihot na stubištu. Pogledam i skužim. Počeo sam se i ja smijati.
„Ti si maškara.“
„Ja sam pop Ante“, i pusti još jednu slinicu preko usne.
Nisam se mogao prestati smijati. Pop maškara. Prizor me se toliko dojmio da sam mu dao lovu. I smijao se još deset minuta. Nije mi izlazila iz glave misao da mi je retardirani pop uletio u svakodnevnicu. Slinica i taj retardrani pogled. Bio sam siguran da je pop. U crnom s onim bijelim kurcem oko vrata. Trebalo bi mi neko vrijeme da se ovi na stubištu nisu krenuli smijati. Bio sam uvjeren da pričam s popom. Blagdani i to, normalno mi je da ometaju svetost trenutka propagandnim porukama iz božjih odaja. Ono nenormalno mi je da sam prihvatio kao normalno da svećenik, onaj koji bi ti trebao prosvijetlili život božjom mudrošću, ima slinicu i jedva može složiti rečenicu.  To mi je bilo normalno, prihvatljivo, s obzirom na ono čine se oni bave. I kad me je pitao da li mi je mama doma osjetio sam vrhunac uzbuđenja. Prosvijetlio me tim pitanjem. Čovjeka od trideset godina pitati da li mu je mama doma i onda ispustiti slinicu preko usne i gledati u pod. Uljepšao mi je dan. Referendum protiv diskriminacije pri zaređivanju. Svakome treba dati šansu. Svatko može pričati pizdarije, dosađivati s glupim pitanjima i za to uzimati novac.
Ulazi Isus
„Ej.“
„Ej, Đuka, sjedni. Maloprije mi je bio jedan od tvojih na vratima. Samo maškara.“
„Ne razumijem. Ajde smotaj, pa ćeš mi ispričati.“
Ja motam i prepričavam.
„Gade mi se.“
„Nemoj tako Isuse, ipak su oni tvoja braća.“
„Ma to su uglavnom smeća od ljudi. Bog ima više frke s njima nego normalnim ljudima. Je li to ista ona domaćica.“
„Je. Na Suncu sazrijela.“
„Odlično. A meni samo idu na kurac. Trebao sam prijavit autorska prava na svoje citate. I tim novcem nahranit sve gladne svijeta. A na ime tek. Na spominjanje u psovkama dvostruka naknada. Više spominju mene nego Gazdu. Ovo što danas čujem, nema niti jedne stvari koju sam ja radio da su oni nešto naučili od toga. Nitit jedna riječ nije pravilno upotrebljena. Ali što ću im, i oni su ljudi.“
„Tako je. Evo ti zapali.“
„Hvala. Evo samo par dimova, moram ići, hitno je. Kasnim već.“
„Što je bilo?“

„Svećenik negdje siluje curicu.“

ponedjeljak, 4. studenoga 2013.

S onu stranu mogućeg

Sjedim ja tako doma, ne radim  ništa prepametno, kad pored mene Isus. Opet.

„Što je Đuka, svidjelo ti se prošli put, a?“
„Nisam ja Đuka, nego Isus.“
„Da, da, dobro.“
„I da, svidjelo mi se. Imaš li još onoga?“
„Imam. Tamo ti je pa motaj, meni je malo prerano za to.“
„E super, hvala.“
„Daj Đuka, da te pitam nešto?“
„Reci.“
„Je li postoje čuda?“
„Imaš filtere?“
„Tamo su ti u kutijici.“
„Čuda? Kako to misliš?“
„Pa nedavno sam bio žrtva mađioničarskog trika i to što mi je mađioničar napravio je nemoguće. Fizika tako kaže, kemija tako kaže, matematika, logika, tjelesni, samo što i glazbeni tako ne kaže. Znači nije moguće. Ali ipak, se dogodilo. Pa se pitam,  je li to magija s onu stranu mogućeg ili samo dobar trik s ovu stranu mogućeg.“
„Kakav trik ti je napravio?“
„Nije bitno. Ništa u rangu tvojih trikova, ali i dalje nemoguće. Ima ga – nema ga trik. Da ne povjeruješ očima.“
„Nemoj nikad vjerovati očima.“
„Nego čemu?“
„Sebi.“
„A jebiga Đuro, sad si me našao zajebavati.“
„Ne zajebavam te. Gdje ti je pepeljara?“
„Na prozoru.“
„Aha, vidim ju. Ozbiljno ti kažem. Previše se oslanjate na ono što vidite...“
„Znači ipak je trik s ovu stranu mogućeg?“
„Čuj, daj mi vatre, teško je odrediti što je moguće, a što nemoguće. Vi ljudi ste si definirali neke stvari, to mislite da znate i to vam je moguće. Ostalo vam je nemoguće. Ima masu stvari koje su moguće recimo meni, a vama su nemoguće, samo zato jer ih još niste shvatili.“
„Dobro, ok. Onda, magija ili trik?
„Oboje. Sve je magija, a trikom se to samo objelodanjuje?“
„Što to?“
„Da ste blesave ovce koje se dive melodiji koja izlazi iz komada drveta, ne shvaćajući da pastir cijeli tjedan rezbari  tu frulu.“
„Jebi se.“
„Tako je.“
„Barem sad znam da je trik.“
„Nemoj biti toliko siguran. Sve je moguće.“
„Sad si rekao da je to sve relati...“
„Nemoj ti šta sam ja rekao, šta si ti rekao. Vama i meni su stvari moguće i nemoguće, ali Gazdi... njemu je sve moguće.“
„Daj ne seri.“
„Ne serem. Svašta sam vidio da taj radi, kažem ti...On je svemoguć.“
„Svemoguć kažeš?“
„Da.“
„A je li sposoban pogriješiti?“
„Nikada.“
„Onda nije svemoguć.“
„To mu idem reći. I to odmah.“
„Reci, jebe mi se.“
„Vidimo se.“
„Vidimo se.“
„Đuka?“
„Reci.“

„Vrati upaljač.“

subota, 26. listopada 2013.

Romantika is (not) dead



„Što radi vjetar dok ne puše?“
„Mislim, mogu ti objasniti drugi zakon termodinamike, ali pretpostavljam da nisi na to mislila?“
„Gdje ti je nestala romantika?“
„Romantika je tu, kao i uvijek, ali...“
„Ali što?“
„Jel' stvarno to želiš?“
„Želim.“
„Pričvrsti pojas onda, uzlijećemo. Romantika znači, fantomska ruka ljubavi, kruna bez kralja ilitiga posljednji Feniksov let, draga moja je mrtva. Ubila ju je postmoderna. Ma kurac, ubila ju je i moderna. Zakucana je u klišeje izdramatiziranih romantičkih komedija, ljubavnih romana i perpetuumskih sapunica kojima su nam začepljeni kanali doživljavanja realnih osjećaja.“
„Ma vi tipovi ste jednostavno cijepljeni protiv toga.“
„Mislim upravo suprotno. Mi nismo cijepljeni protiv toga i zato smo podložni zarazi,  ali svaki pokušaj tipa da bude romantičan ispadaju 'pederska' posla, a žene... kao da ih je strah da bi dovele u pitanje svoju emancipiranost. Zato ti kažem, tu je, ali je mrtva.“
„A Romeo i Julija.“
„Rekao je jedan pjesnik, ajmo ga tako nazvati, da je zanimljiva to priča, ali... da li su oni ispali pobjednici? Nisu, očito. S te strane, kad smo već obrazovani umjetnošću romantike, morali bi biti potpuni debili da se prepustimo takvom samoubilačkom činu.“
„Ali, kako je tu, ako je mrtva?“
„I dalje je osjećamo, želimo i o njoj sanjamo, ali ona očito živi za neka druga vremena. Kao da se nešto pomaknulo. Kao da Romeo nikad nije upoznao svoju Juliju, nego uzaludno patio za autističnom Izoldom, dok jeTristan drkao na Juliju koja je pisala ljubavne pjesme Romeu i zabunom ih slala na krivu adresu.“
„Sereš.“
„Ne serem. Da ljubav Romea i Julije nije bila zabranjena, ne bi nikad uzrokovala takvu strast i snagu da nadrastu život svojim emocijama. Reci mi, gdje to danas postoji? Sve je dozvoljeno  i neka je, ali kako se kaže, ne možeš imati i jare i pare. Ljubav je prodavana za jeftine pare, a seks ju je kupio za još jeftinije. Romantika je završila u stečaju, a radnici otpušteni.“
„Ne možeš mi reći da je tako. Romantika i dalje živi.
„Isto kao i religija, tu je, ali koga zapravo boli kurac za nju.“
„Dobro, reci mi kad slijećemo?“
„Ja svoja krila skupljam na samrtnoj postelji i uzdam se u vjetar koji ne puše kako nikad ne bi odpuhao pepeo mog Feniksa. Zbog mene. I tebe.“
„I onda ti pričaš da romantika ne postoji.“

„To nikad nisam rekao. Samo da je mrtva.“

srijeda, 9. listopada 2013.

Priča o slobodi



Pogled i misli mi lete preko 'planina i dolina' na istok.  Pa još istočnije prema izlazećem suncu. Pa još istočnije…na zapad, tj na istočnu obalu najzapadnije zemlje zapada.

Kip slobode… ponosno stoji ta francuska dama čiji plamen označava nešto što zaboravljamo da postoji. Nešto na što nas se stalno treba podsjećati da postoji. Nešto tako očito....

Prije nekih sto godina nježniji spol nije pušio duhan. To je bio tabu. Mužjaci su bili 'pametniji' pa su oni pušili. Duhanske kompanije su , iz čistih, dobrih namjera, htjele da se i pripadnice nježnijeg spola 'opamete'. Samo kako…?

U  međuvremenu je jedan bradonja u Austriji konzumirao kokain. Tad to nije bila droga. Tad je to bio lijek. On je analizirao ljudsko ponašanje i došao do zaključaka koji su, na razne načine, promijenili tijek povijesti i način na koji se ljudi analiziraju. 'Otkrio' je (psiho)analizu. Na kokainu…To sad i nije bitno toliko…

Bitno je da je on imao nećaka, koji je 'prodavao' način da se nešto proda. Na drugom kraju svijeta. U blizini francuske dame.  On je već i sam uvidio da su ljudi u ratu složni. Jer imaju razloge za to. Strah ih je (za svoj penis). Zanimalo ga je da li se taj 'strah' može primijeniti za vrijeme 'mira'. Izmislio je PR. Odnose s javnošću. Na prvu tako bezazleno zvuči…

Njegov barba mu je 'objasnio' neke stvari. Da žene nemaju penis. (???). A da ga podsvjesno žele.( Barba je, inače, izmislio i riječ podsvijest.) Nećak je uvidio priliku da masno zaradi i da se proslavi. Čekao je prvo veliko javno okupljanje i unajmio grupicu mladih, lijepih pripadnica nježnijeg spola da u određenom trenutku,  ispod haltera izvade cigarete i zapale ih. Svi objektivi su bili upereni u njih.
Anno Domini 1920. Godina kad su pripadnice nježnijeg spola dobile 'penis'. Od tad postoje samo mužjaci. Baš divno.  

Taj akt je prozvan 'Baklja slobode'. Baklja zato što, po njegovom barbi, baklja (cigareta) simbolizira penis. Sloboda radi nostalgije. Duboko ukorijenjene nostalgije. I uspjelo je. Pripadnice nježnijeg spola su:
- p(r)opušile 'penis'  i dobile slobodu
- popušile slobodu i dobile 'penis'.

Duhanske kompanije su bile presretne.  I ostali su se zainteresirali za 'prodaju načina' da se nešto proda. Ostalo je (promijenilo) po(ds)vijest…

Svaki put kad kupujem nešto sjetim se toga. Da kupujem 'kurac' jer je to tako 'nećak' zamislio. Svaki put kad vidim reklamu obratim pozornost. Da se prodaje 'kurac'. I 'muževniji' i nježniji pripadnici ove divne vrste su podredili svoje živote da bi imali 'veći penis'. Sad se možemo svi lijepo jebat (s velikim penisima). Jer 'stvari' koje nam najviše 'nude', na kraju nas i (s)jebu. Jer smo takvi. Jer želimo imati još 'veći penis'


Živjela sloboda!

petak, 13. rujna 2013.

Pare Tretiraju Stres Ponajbolje

„Hey, Joe“, tečnim, materinjim, američko engleskim jezikom obraća se jedan doktor psihijatrije drugome. „Koliko je prošlo od Vijetnamskoga rata?“
„Roger, kakva su to pitanja?“
„Na mjestu. Koliko? Je li znaš možda?“
„Završio je sedamdeset i pete. Znam jer mi se stari vratio iz rata dan kad sam navršio osamnaest godina. Znači od tada je prošlo... trideset i osam godina. Zašto pitaš?“
„Pa tada smo definirali posttraumatski stresni poremećaj kao zasebnu dijagnozu. Jel' tako?“
„Tako je. I? Kakve to veze ima s ičim?“
„Čitam neki dan u jednom znanstvenom časopisu da postoji jedna mala europska zemlja koja je imala oblik građanskog rata pri kraju milenija.“
„I?“                     
„Čudne statistike.“
„Kako to misliš?“
„Broj oboljelih od PTSP-a u toj zemlji uzrokovanih ratnim zbivanjima je znatno viši nego u drugim zemljama, slučajevima i okolnostima.“
„Je li se rat vodio na njihovom teritoriju?“
„Uglavnom je.“
„Eto ti odgovora onda.“
„Ma dobro, ali to i nije najčudnija stvar.“
„Malo sam istraživao, kontaktirao par lokalnih ambulanta, liječnika i došao do revolucionarnih otkrića.“
„Da?“
„Uistinu.“
„Slušam.“
„Nakon Vijetnamskog rata, broj oboljelih od PTSP-a je bio uistinu velik. Ali je godinama taj broj opadao. Pogotovo nakon nekoliko godina kognitivno – bihevioralne terapije i terapije propranololom. Ljude bi se nakon toga veoma uspješno prilagođavali okolini i nastavku normalnog života. Ne znam točan postotak ali, može se zaključiti da je PTSP itekako izlječiva bolest.“
„Jasno. I u čemu je problem?“
„U toj maloj europskoj državi imaju drukčiji pristup?“
„Zanimljivo. Koji? Grupna terapija? Liječenje glukokortikoidima?“
„Ne. Liječe se isto kao i mi u početnom, evaluacijskom periodu. Nakon što se postavi konačna dijagnoza, skidaju sve lijekove, terapije i koriste tu revolucionarnu metodu.“
„Je li uspješna?“
„Za sad nije. Po službenim podacima nisu uspjeli izliječiti niti jednu jedinu osobu.
„Pa kakva je to metoda?“

„Doživotna mirovina.“

srijeda, 4. rujna 2013.

Skinite me više

Sjedim ja tako jednu večer doma, ne radim ništa prepametno, kad odjednom pored mene Isus. Glavom i bradom.

„Ej, Isuse. Nešto si krivo povezao. Međugorje ti je nekih petstotinjak kilometara južnije i kriva osoba je u pitanju. Gdje ti je mater?“
„Ne pravi se pametan. Ti smetam?“
„Ne smetaš. Ali što radiš ovdje?“
„Dosta mi je svega.“

Neznam da li haluciniram. Ili Isus halucinira. Ili oboje haluciniramo? Možda je ova biljka koja mi raste u dnevnome boravku ipak uzela danak? Ili pak ova prazna boca vina? Ili oboje.

„Čega ti je dosta?“
„Vas, ljudi, brate mili. Ja ne znam da li ste išta pravo shvatili?“
„Isuse, je li te mogu pitati nešto?“
„Reci.“
„Jesi ti jedan od nas ili...?“
„Jedan od vas sam. Pusti priče.“
„Znači...“
„Ti popovi su sve zajebali.“
„Isuse, pa ti prostačiš?“
„Rekao sam ti da sam jedan od vas. Oduvijek sam prostačio i radio sranja. Zaboravi na sve što se o meni pisalo.  Sin Božji, my ass. Ti koji su me najviše uzdizali su isti oni koji su me razapeli. Jebote, da ti kažem, nije lako vrisnuti na križu. Ajde smotaj jednu, vidim da imaš.“
„Pa što radiš ovdje?“
„Pet minuta odmora. Treba mi.“
„Ali ako si jedan od nas... kako to da si sad tu? Da nisi samo nakupina kostiju?“
„Ne cjepidlači sad i ti.“
„Daj reci mi.“
„Ne davi.“
„Daj ne seri nego reci.“
„A jebala te radoznalost. Živim u vašoj mašti. Ali toliko ljudi vjeruju u to da to zapravo postaje realnost. I eto mene tu. Kužiš?“
„Valjda.“
„Ali gdje si baš mene našao, nisam ti ja neki vjernik.“
„Baš zato. Treba mi netko normalan, ne da mi netko sad padne u delirij i ljubi noge.“
„Pa dobro, što hoćeš od mene?“
„Rekao sam ti. Pet minuta mira i ovo što motaš. Imaš vina?“
„Nemam više. Imam vode.“
„Nije problem. Daj. Bi li crno ili bijelo?“
„Crno.“
„Dobar odabir.“
„Reci ti meni Isuse, što tebe muči?“
„Vi ljudi, gdje je vama pamet?“
„Mene si našao pitati. Evo zapali, ipak si gost.“
„Hvala. Brate mili, u moje doba ste bili zatucani, ali što je ovo danas? Uf, dobra je. Domaćica?“
„Je. Sto posto prirodno.“
„Gledam što radite i to je stvarno postalo bolesno. Mislio sam da nakon Srednjeg vijeka ne može gore, kad ono...“
„Isuse, brate, koji je tvoj problem?“
„Imam ti ja problema koliko hoćeš, ali jedno mi ne ide u glavu nikako.“
„Pričaj. Otvori dušu. I dodaj više, gost jesi, ali nisi sam.“
„Oprosti, izvoli. Osim licemjerja onih koji zazivaju moje ime, bogatstva onih koji me predstavljaju, blasfemične interpretacije onog šta sam ja radio i govorio, pa jebote gdje god pogledam vidim sebe ne križu. To je moja patnja  i moja bol i ispada da se jedino to veliča. To je, na kraju krajeva sprava za mučenje. Ne razumijem. Što da su mi odrezali glavu bi giljotina visila po zidovima diljem svijeta? Bolesno, zar ne?“
„Isuse!“
„Što je?“
„Ma ne, nego ono 'Isuse', tako se kaže. Stvarno te muče problemi.“
„A jebiga.“
„Da, malo je u kurcu.“
„Ne mogu to više gledati.“
„Pa reci gazdi da riješi taj problem.“
„Ma ima gazda svojih problema, jebe se njemu za moje frustracije.“
„Zajebano.“
„Kad bi barem ti ljudi išta slušali...“
„Pa što bi im rekao?“
„A ne znam ni sam. Daj još malo toga pa mi možda nešto sjedne.“
„Evo...“
„Stvarno je dobra.“
„Je, prva klasa. Dobro sjeme, malo ljubavi...“
„U jebote. Gazda zove. Moram ić.“
„Ej!“
„Što je?“
„Ti je sjelo?“
„Je. Odlična je. I vino je za pet.“
„Ma ne to. Nego što bi im rekao?“

„Skinite me više s tog križa!“