Sjedim ja
doma, ne radim ništa prepametno, kad... zvoni zvono iznad vratiju. Čudno. Isus
inače sam uđe.
„Svećenik negdje
siluje curicu.“
Sjedim ja
doma, ne radim ništa prepametno, kad... zvoni zvono iznad vratiju. Čudno. Isus
inače sam uđe.
„Uđi, Đuka,
za tebe su moja vrata uvijek otvorena.“
Isus ne
ulazi. Natičem papuče i krećem prema vratima. Otvaram ih. Kad tamo pop. Pravi
pravcati pop. Izgleda retardirano.
„Hvaljen
Isus.“
„A gdje je
Isus?“ pitao sam.
„Ja sam pop
Ante.“
Ja stojim i
gledam ga. Bio sam sretan što ga vidim. Danas sam čitao malo o zlostavljanoj
djeci. Popovi su gurali pimpek tamo gdje im nije mjesto. Bio sam spreman da mi nešto kaže. Ali sam ga preduhitrio.
„Isus mi je
draži o tebe.“
On stoji i
gleda mene. Curila mu je slina iz kuta usana.
„Ti je doma
mama?“ pita on mene.
Zbunjola.
„Jesi ti
ćorav?“ pitao sam ja njega.
„Ja sam pop
Ante.“
Taman kad
sam ga htio poslati u... tamo gdje se šalju popovi, čujem neki hihot na
stubištu. Pogledam i skužim. Počeo sam se i ja smijati.
„Ti si
maškara.“
„Ja sam pop
Ante“, i pusti još jednu slinicu preko usne.
Nisam se
mogao prestati smijati. Pop maškara. Prizor me se toliko dojmio da sam mu dao
lovu. I smijao se još deset minuta. Nije mi izlazila iz glave misao da mi je
retardirani pop uletio u svakodnevnicu. Slinica i taj retardrani pogled. Bio
sam siguran da je pop. U crnom s onim bijelim kurcem oko vrata. Trebalo bi mi
neko vrijeme da se ovi na stubištu nisu krenuli smijati. Bio sam uvjeren da
pričam s popom. Blagdani i to, normalno mi je da ometaju svetost trenutka
propagandnim porukama iz božjih odaja. Ono nenormalno mi je da sam prihvatio
kao normalno da svećenik, onaj koji bi ti trebao prosvijetlili život božjom
mudrošću, ima slinicu i jedva može složiti rečenicu. To mi je bilo normalno, prihvatljivo, s
obzirom na ono čine se oni bave. I kad me je pitao da li mi je mama doma
osjetio sam vrhunac uzbuđenja. Prosvijetlio me tim pitanjem. Čovjeka od
trideset godina pitati da li mu je mama doma i onda ispustiti slinicu preko
usne i gledati u pod. Uljepšao mi je dan. Referendum protiv diskriminacije pri
zaređivanju. Svakome treba dati šansu. Svatko može pričati pizdarije,
dosađivati s glupim pitanjima i za to uzimati novac.
Ulazi Isus
„Ej.“
„Ej, Đuka,
sjedni. Maloprije mi je bio jedan od tvojih na vratima. Samo maškara.“
„Ne
razumijem. Ajde smotaj, pa ćeš mi ispričati.“
Ja motam i
prepričavam.
„Gade mi
se.“
„Nemoj tako Isuse,
ipak su oni tvoja braća.“
„Ma to su
uglavnom smeća od ljudi. Bog ima više frke s njima nego normalnim ljudima. Je
li to ista ona domaćica.“
„Je. Na
Suncu sazrijela.“
„Odlično. A
meni samo idu na kurac. Trebao sam prijavit autorska prava na svoje citate. I
tim novcem nahranit sve gladne svijeta. A na ime tek. Na spominjanje u psovkama
dvostruka naknada. Više spominju mene nego Gazdu. Ovo što danas čujem, nema
niti jedne stvari koju sam ja radio da su oni nešto naučili od toga. Nitit
jedna riječ nije pravilno upotrebljena. Ali što ću im, i oni su ljudi.“
„Tako je.
Evo ti zapali.“
„Hvala. Evo
samo par dimova, moram ići, hitno je. Kasnim već.“
„Što je
bilo?“
„Svećenik negdje
siluje curicu.“
