Društvo liječenih pisaca

„Dobar dan, moje ime je Paul  i ja sam pisac“, skrušeno je uspravio pogled. Držao se za dlanove.

„Pozdrav, Paule“, pozdravili su ga ostali.

„Paule, slobodno reci što god ti padne na pamet, ljudi ovdje dijele tvoje probleme. Svima je pisanje ovisnost i svatko ovdje prisutan nosi slično breme, tako da si lišen suda. Moje ime je Adam i uspješeno izliječen pisac sam. Deset godina nisam napisao niti jednu riječ i biti ću tvoj sponzor kroz vrijeme koje nadolazi. Reci nam, kako je sve počelo?“ sponzor je sjeo, prekrižio noge i prepustio Paulu riječ.

„Hvala Adame, cjenim vašu prisutnost. Sve je počelo u pubertetu kad sam sa prijateljima u parku prvi put napisao pjesmu...“, zastao je.

„Nastavi slobodno, ovo je tvojih pet minuta i mi smo tu radi tebe“, sponzor je širio ruke pokazujući na formirani krug.

„Pričali smo o tome mjesecima i odlučili ponoviti. I sljedeći vikend opet. I prije nego smo trepnuli, postali smo redoviti pisci. Svaki tjedan bi u tome parku napisali ne jednu nego više pjesama. Ponekad bi pisali duboko u noć uz voštane svijeće koje bi ukrali u crkvi. Pomalo, prešli smo na poeziju. Lošu, jeftinu poeziju koja udara direktno u glavu uz obavezan teški mamurluk ujutro. Pisale su se stranice, nitko više nije ni brojao. Neki su počeli ostvarivati lošije rezultati u školi radi vikend – pisanja, neki napustili svoje sportske aktivnosti, neki su to počeli živjeti, kao, recimo, ja. Pisao sam s prijateljima, pisao sam sam, pisao sam s potpunim strancima na mjestima čijeg se imena ni ne sjećam. Završili smo srednje škole i put nas je odveo svatkoga na svoju stranu, ali u slični zagrljaj. Pisalo se gdje god se stiglo i što se god stiglo. Ja sam zapeo na romanima i stvorio jaku ovisnost. Dan je kretao i završavao s pisanjem, a etape pisanja su zamijenile prirodan ciklus i trajanje dana. Dan je trajao koliko i samo pisanje. Znao sam i pomiješati žanrove pa bi pisao par dana bez prestanka. Probudio bi se na najrazličitijim mjestima bez ikakvog saznanja kako sam dospio tamo. Izgubio sam kontrolu nad svojim životom. Postojalo je samo pisanje. Sve sam prodao da bi kupio nove riječi, novu radnju, novu knjigu. Počeo sam krasti i prodavati svoje tijelo. Bio sam nezasitan. Prijatelji su se pomalo razrijedili, neki su i umrli od pisanja. Obitelj me držala na distanci. Sve se raspadalo, samo pisanje je cvjetalo. I tako je to trajalo do jednog dana, točnije ovog ponedjeljka, kad sam susreo najbolju prijateljicu iz srednjoškolskih dana. Pogledala me ravno u oči i rekla: „Paule, ti si okorjeli pisac, nemoj bježati od toga. Potraži si pomoć.“ Pružila mi je papirić na kojem je napisala broj svoje rođakinje kojoj je otac bio pisac. Spremio sam ga u džep, zahvalio na savjetu i nastavio svojim poslom. Pisanjem. „Kakva koza, ne vidimo se sto godina, a ona meni da sam okorjeli pisac“, vrtilo mi se po glavi dok sam koračao doma po novu dozu pisanja. Promjenio sam mišljenje o njoj tada. Dok nisam došao doma, sjeo na naslonjač i tako se uništio pisanjem da sam ostatak noći proveo povraćajući sendvič koji sam taj dan pojeo umjesto ručka. Na zadnjem grizu sam shvatio. Okorjeli sam pisac. Treba mi pomoći. Gurnuo sam ruku duboko u džep i sada sam tu.“

Kako je završio, gromoglasni apalauz se zaorio prostorijom. Neki su se ustali i svom silom udarali dlanovima.

„Bravo!“, klicali su neki.

Sponzor je utišao atmosferu i ustao. „Bravo Paule, hrabro od tebe da si podjelio priču s nama. Dug je to put, ali svjetlo na kraju tunela postoji, kao i život bez pisanja. Ja sam tome dokaz. Dobro došao u novu obitelj.“

„Hvala, Adame. I hvala ostalima.“

„Ima li još netko nešto za podjeliti s nama?“

Čovjek pored prozora, slijepljene kose i neobrijanoga lica, dignuo je ruku.

„Izvoli, Slavko.“

„ Moje ime je Slavko. Ja sam pisac...“

Propuh s Balkana

Nedavno sam pročitao članak o iracionalnom strahu balkanaca na propuh. Na nekom američkom portalu. Ali, što oni znaju, umišljeni tukci, osim napraviti najveći SUV na svijetu od petnaest tisuća kubika i sedamsto konja s pogonom na sva četiri kotača. Onda sam pročitao članak hrvatskog doktora o tome kako nema znanstvenih činjenica koje povezuju propuh i neugodne posljedice koje, navodno, uzrokuje. Ali, što oni znaju, umišljeni tukci, osim izmislit imena i po njima liječit bolesti. Onda me je, iako kronološki puno prije, amerikanka - doktorica hrvatskih korijena, ujedno i uži pripadnik obitelji, pitala zašto govorimo djeci da ne hodaju bosa, ne idu van s mokrom kosom i klone se propuha. I ja sam joj, dakako, objasnio kako se ovdje kod nas, na provjetrini civilizacije, treba čuvati bosih nogu i propuha, pogotovo u kombinaciji  s mokrom kosom. Samo je podignula lijevu obrvu.

Malo sam se zaigrao metafizičkim značenjima svega toga.

Bose noge mogu simbolizirati prljavštinu po kojoj hodamo. Nakon nedovršenog Drugog svjetskog rata i tekućeg Domovinskog, jer činjenično nisu potpuno završili s obzirom na količinu mržnje unutar političkog, nacionalnog i vjerskog dualizma, moramo paziti da ne stanemo na porazbacane kosture prošlosti. Neki su tek u raspadu i stvarno ne bi bilo simpatično bosom nogom stati na raspadajući leš.Hrvatskog prezimena i srpskog imena čiji se jedan djed borio na strani partizana, a drugi na strani domobrana. Krajnje neprikladno. Za to su potrebne čizme s metalnom zaštitom preko prstiju. Da, kad zombiji otvore  oči, ispruže ruke i krenu teturati prema tebi, ih možeš bezbolno opaliti nogom u jaja i iščupati im srce. Ne znam da li su doktori i amerikanci to uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od bosih nogu na Balkanu.

Mokra kosa može simbolizirati čistoću. Tek oprana od svih prljavština koje sam naveo, još uvijek je raščupana i miriši po najnovijem šamponu za astronaute. Tuširanje na Balkanu traje satima, jer je vrlo teško sprati svu tu ljagu sa sebe, a kosa zahtjeva poseban tretman. Kao što, nakon kafane, kosa najviše smrdi po cigaretama, tako smrdi i po Balkanu. Masna je, sljepljena i neugledna. Bilo bi najbolje obrijati ju i pridružiti se skinhead pokretu. Srećom, toliko blesavi i lijeni ipak nismo. Nakon višestrukog pranja, ljigava masnoća pomiješana s europskom sapunicom je isprana. Čovjek se osjeća slobodnije, riješen Istočnoga grijeha regionalnosti. Uzima ručnik, protrlja kosu i duboko udahne. Pogleda prema vratima kupaonice, unutar koje je sve čisto i toplo, i zabrinuto izdahne. Jer zna da mora izaći van u istu vukojebinu koju je sad satima ribao sa sebe i da će se smrad prije uhvatit za kosu, ako je mokra. I ne razmišljajući dalje od toga je posuši, počešlja i nalakira radi dodatne zaštite. Tek onda napušta sterilnost kupaonice. Znaju naši ljudi kako se nositi sa smradom. Ne znam da li su to doktori i amerikanci uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od mokre kose na Balkanu.

Znači, došli smo i do propuha. On može simbolizirati Balkan. Vice versa. Bure baruta, kako su ga zvali. Nas lokalnije i preziđe krščanstva. Ja bih rekao kuća bez vrata. Na vječnoj promaji. Ali kakav je – takav je. I mi ga volimo. Ili možda ne. Saznati ćemo tek kad ga izgubimo. A kako nam je krenulo, postati ćemo kockar kojeg prati takva nesreća, da ga je i ona napustila. „Da smo vrijedni i čestiti, odavno bi imali svoju državu“, rekao je Bruno Bušić, hrvatski disident, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mi, ajmo se tako nazvati, smo tu već tisuću i tristo godina i osim početnih kraljevstva, apsurdnosti NDH i ovog što danas zovemo domovinom ne znamo što da radimo sami sa sobom. I bila su teža vremena, bila su i lakša vremena, a mi nikako na zelenu granu. Doduše, imali smo pokušaja i svjetlih trenutaka, sabrali se i skupili papire na stol, shvatili da bi se trebalo malo organizirati... dok netko nije otvorio vrata i propuh s Balkana nije odnio sve papire u tri pičke materine. Neki Puniša Račić, Gavrilo Princip, pa Pavelić i Tito, pa Tuđman i Milošević, pa...'treba nadopisati za nekih deset, petnaest godina kad ponovimo prošlost'. A za sve je propuh kriv, nije da nismo pokušali. Vrijedan smo mi narod, ali nam propuh mrsi račune. I nismo mi krivi što nam je oružje u krvi i krv na oružju, je li tako? Događa se, događa, ali nama nešto češće. Još ako je i kosa mokra, svježa i mirišljava, taj isti propuh koji je propuhao toliko toga nanese debeli sloj ljige na nju da se zajedno suše. Da bude inherentna svježoj glavi. Ali nismo mi blesavi, znamo mi što je propuh, zato ga se i bojimo toliko. Zadaje glavobolje, u to smo se više puta uvjerili pa zatvaramo vrata gdje god stignemo. Ne znam da li su to doktori i amerikanci uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od propuha na Balkanu.

Dragi moji doktori i amerikanci, poštujem nauku i logičan način razmišljanja i nemojte misliti da vas vrijeđam, ali postavili ste dijagnozu altetskog stopala osobi koja umire od amiotronične lateralne skleroze. Molim vas da preispitajte malo metode koje koristite pri ispitivanju i nađete mjesta u svojim leksikonim za novi medicinski fenomem. Propuh s Balkana. Jer je uzrokovao toliko glavobolja, ukočenih leđa, polomljenih vratova i prolivene krvi da zaslužuje biti kvalificiran kao bolest. S adekvatnim tretmanom liječenja. Shvatite moje obraćanje vama kao čin dobre namjere, a ne provokacije. Propuh možda vama ne zadaje nikakve muke, ali većina ljudi na Balkanu ima ozbiljne psihosomatske tegobe na sami spomen istog. Radi ovog ili onog razloga.

Nadam se da shvaćate ozbiljnost situacije i da brzo nađete lijek protiv propuha.

Unaprijed hvala.

Živio Balkan!

Kako je Grinch ukrao Ego

Svi se sjećaju ovog crtića kad smo bili mulci. Mora da sam ga pogledao dvjesto puta. I uvijek mi je bio u kurcu taj Grinch, što je htio ukrasti Božić malim, običnim ljudima. Sad kad malo razmislim, nije on ni tako lud. Baš me zanima što bi bilo da im je uspio ukrasti to zadovoljstvo i da postoji nastavak priče. Mali, obični ljudi bez Božića? Zvuči hladno i bez srca.

Sad mi se čini da, ako se sjećate crtića, u onom trenutku kad je on odlučio spasiti saonice s darovima koje su visjele s litice, i kad mu se stavilo povećalo na grudi da se vidi kako srce raste i razbija okvire povećala, da nešto fali. Fali još jedno povećalo preko glave, da se vidi kako se mozak smanjuje. Uglavnom, Grinch nam nije uspio ukrasti Božić i tu je toj priči kraj.

Što se nastavlja na jednu drugu priču. Ok, zadržali smo si Božić, ali što smo onda izgubili...

Ego.

Paradoksalno zvuči, znači da je moguće.

Ego, ili ti ga sin iz 'otac, sin i duh sveti', ili ti ga svijest iz 'nadsvijest, svijest i podsvijest' je otkriven i prezentiran javnosti. Nije više začahuren unutar glava pojedinca zahvaljujući ponajviše onom tipu, kako se ono zove... da, Freudu i njegovom nećaku Edwardu Bernaysu. I ostalim jebivjetrima. Sve mi se čini da su dva svjetska rata kojima smo ukrasili prošlo stoljeće ukrali Ego. Ratna propaganda je pripremila teren, izorala njive i dizajnirala arsenal tehnoloških pomagala za žetvu. Falilo je sjeme. Sloboda. Između ostalog i ega. Ratovi su završili, a sve ostalo se nastavilo po starom, ratnom stanju. Mediji, propaganda i sistem. I kontrolirani uzgoj.

Ali taj ego, sin, ili ti ga svijest, da se primjetiti, je uvijek smješten u sredini. Između ida i superega, oca i duha svetog, nadsvijesti i podsvijesti... Ako se do te razine razumije i manipulira zakonom požude i zabrane unutar ličnosti, da se nadsviješću ulazi u podsvijest kako bi se nadalje dizajnirala krojaču prihvatljiva nadsvijest, svijest je ostala visjeti kao marioneta bez ikakve funkcije. Osim da se osjeća slobodnom. Manipulator i publika su preostali jedini bitni faktor igrokaza. Sloboda ega je zaokružena. Nema gdje, ali je slobodniji nego ikad.

„Keine mehr sind als diejenigen, die hoffnungslos fälschlicherweise glauben, dass sie frei sind versklavt“, rekao je Goethe, a prevedeno bi značilo „none are more hopelessly enslaved than those who falsely belive they are free.“ Ako se razumijemo.

Grinch nam nije ukrao Božić, ali nam je lapio slobodu, mamicu mu prefriganu.


Živio mozak!

Tamna strana Sunca

Život je lijep.

To svi znaju. Ima pjesama koje to govore, ima knjiga koje su se o tome pisale, a bo'me i filmova koji su se snimili na tu temu. A kad se pojavi na reklami znaš da je tome stvarno tako. Život je lijep. Jebeš depresivce, kakvog oni imaju pojma o ičemu. To smo ustvrdili.

Ali postoji jedna oprečnost tome.

Bedovi.

Sveti bedovi.

Svi se vole dobro izbedirati koliko god taj život mislio da je lijep. I s tim se moramo pomiriti.

Bedovi su esencija života. Ništa se ne događa bez bedova. Da sad malo plagiram društvena saznanja; bedovi su definirali našu stvarnost. Postali su religija. Nastao je bedizam.

Postoje beduini. Svećenici bedizma.

Postoje bedaci. Sljedbenici bedizma.

Postoji Bedlija. Sveta knjiga bedizma.

Postoji bedmentaler. Sveti sir bedizma.

Postoji bedminton. Sveti sport bedizma.

Postoji bedzbol. Drugi sveti sport bedizma. (Oni kojima ne ide bedminton moraju se dokazati u bedzbolu, inače gube licencu pravog, iskonskog bedaka.)

Postoje bedra. Sveti dio tijela.

Postoji... svašta postoji, da sad ne pretjerujem.

Postoji i tamna strana beda. Prokleti gudovi. Oni smrdljivi užici koji mame čovjeku osmijeh na lice. Prokletstvo novog doba. Njih se moramo čuvati inače će vrhovni bedist, presveti Bedahve, baciti takvu kletvu na nas da više nikad nećemo moći osjetiti snagu pravog beda.

„Cut the crap“, reklo mi se danas na jedan suptilan način.

Pričati, pisati, pjevati...o dobrim stvarima u životu je suvišno. Kad te netko vidi sretnog, ne pita te što ti je, nego uživa u tvojoj sreći. I to je tako. Ili bi barem trebalo biti.

S druge strane, kad si izbediran, može se pričati, pisati i pjevati o tome eonima. I priča, piše i pjeva se o tome od kad postoji pričanje, pisanje i pjevanje. Jer da ga jebeš manje se priča o tome kako si sit nego kako si gladan. Gladan čovjek ima puno više toga za reći. I zašto bi šutio? Sit, na drugu ruku, se nasloni, otkopča hlače i naslonivši dlanove na trbuh začepi gubicu dok ne postane gladan.

Nastranu to da je umjetnost života biti sit, ali kad nema hrane... jednostavno je nema i debeli su samo kanibali.

I zato serite ljudi dok god ste gladni.

Živjeli bedovi!

Verbalna gimnastika Svetoga Antona

 Tako me se prozvalo, verbalnim gimnastičarem. Svaki put kad to čujem sjetim se onih njihovih trikoa. Jebote što sve ljudi stavljaju na sebe. Uglavnom, verbalna gimnastika mi je usađena, hvala bogu, i ja zapravo nemam ništa s njom, jer ju ne primjećujem. Meni je to normalno. Nekima nije. Recimo, imenovatelju termina i zapravo, većini kojoj se ne da vježbati sa mnom. I to je sasvim u redu.

Malo o Svetome Antonu. Nemam pojma što je on napravio da su ga proglasili svetim, ali mora da je bio super cool tip. Ili možda nije, uzevši u obzir neke kasnije proglašene svetce. Neću ni spominjati upitnost kriterija. (Kako glupa fraza, jebao nas naš jezik.  'Neću ni spominjati...' ono što je nadolazeća riječ. Zašto netko nije zabranio taj oksimoron?) Tko uopće slaže te kriterije? Mora da je to Bog, jer kome drugome bi nešto tako brilijantno palo na pamet? Što uopće znači 'svet'? Nije bitno, zabrijao sam.

Što god da je Anton napravio da je postao Sveti Anton, to je toliko oduševilo  mještane jedanog malog sela na rubu ničega, da su ga odlučili uzeti za zaštitnika. I to bez pitanja. Meni ne bi bilo fora. Jednog dana kad mene proglase svetim, da netko odluči da ga ja sad moram štititi?

„Odjebite, ja sam svoje napravio, dobio sam titulu, a sad je na vama red. I odjebite s tim moljenjem više. Nitko ne čuje.“

Da se trgnem iz tog  'kako ću i što ja kad postanem svet', Sveti Anton u neku ruku ispada i moj zaštitnik, jer sam, eto slučaja, rodom baš iz tog sela. I što sad? Zna se.

To selo je južnijh geogafskih širina nego većina sela domovine nam naše, a tamo je, zna se...

Bog. Domovina. Riba.
Kap maslinovog ulja, zrno soli i žmuj vina.

Tek onda idu ljubav, sreća... i ostale pizdarije.

Zna se što se misli, zna se što se govori i zna se ono što se nikako ne govori. Jer ako to kažeš doživotno si okaljan epitetom verbalnog gimnastičara. Dobro, nije baš tako lako doći do njega, ali tu se počinje...

I možemo mi pričati o bogu, domovini, reptilima ili orjunašima. Svejedno je.

Istovremeno bit glupi i pametni.

Bolje nego samo glupi.

Živjeli orjunaši!

Gdje je nestao pogo?

Sve je otišlo u kurac kad je Rob Halford iz Judas Priesta, bog i batina metala i mačizma, objavio da je peder. Jedan cijeli svijet se urušio u sebe. Dogodila se muzička implozija muda.

Da budemo jasni, kome će ga Rob Halford trpati njegova je stvar, ali cijela jedna subkultura ekstremnih jajara je svog idola počela gledati kao pičku. Kakve to ima veze s ičim? Očito ima i...

Točka.

Rupa koja je odgojila ne jednu, nego par (de)generacija, odavno je zatvorena. I otada nam živi u sjećanju. Dokaz da je to vrijeme uistinu iz nas potvrdilo je i par pokušaja neuspjelih revivala. U tom sjećaju, osim pijanstva i bludničenja, razbire se nešto što danas vrlo rijetko zaživi.

Pogo. (Ne Pago - sok, nego pogo - ples ili štoveć)

Iako pank koncerti imaju svoje mjesto u kulturnoj baštini domovine nam naše, odgovorno tvrdim da pogo nije što je nekad bio. Da izbjegnemo uopće što je točno pogo, i kakve emocije se ispoljavaju kroz njega, znalo se desiti da se na neku pjesmu pogaju pankeri, metalci, reperi, hardkoraši, šminkeri, rokeri... A pjesma je mogla biti pank, metal, hard-core, hip hop... Nebitno, pjesma je to uspjela napraviti. Gdje ćeš danas vidjeti da goth metalac skače zagrljen sa tri old school repera na Insane In The Membrane od Cypres Hilla, ili da tip u košuljici i sa srebrnom narukvicom oko zgloba, razbija svoje nove Lacostice na Sabotage od Beastie Boysa, ili da baš svi polome sve što im se nađe na putu na Killing In The Name Of od Rage Against The Machine-a?

Pogo. U svim oblicima i jasnog izražaja.

Možda sam ja postao gunđavi starac, ali takvih stvari više nema. Većina tih koji su stvarali takvu muziku su odustali, a stvarno izgleda da je sve počelo odlaziti u kurac te godine kad je Rob Halford izašao iz ormara,  Refused-i definirali pank, a Dave Mustaine pomalo krenuo putevima kršćanstva...

Dok Metallica kopira dvostuko mlađe i trostruko lošije bendove, novi bubnjar iz Rancida nosi šiltericu na stranu povrh emo frizure, a Green Day zvuči kao isfrustrirana Christina Aguilera pod distorzijom, samo lošije... Ali dobro, to jesu stare prdonje koje zarađuju za život na jedan jedini način koji znaju. Starom slavom. Tko ih je zamijenio? Koji je to bend koji je u zadnjih deset godina napravio ono što su takvi i slični prdonje radili u svojoj mladosti? Stvar da ljudi podemone? Da počupaju pločice sa zidova. Samo da napomenem, i dalje pričam o energiji pjesme, ne o narodnjaštvu. Tko?

Tko ih je zamijenio?

Emo, koji je počeo kao 'emotional music', se pretvorio u iskompleksirano preproducirano čudovište, da Ian MacKaye požali što se ikad pokušao emotivno izraziti. Metal je dosadan kao i uvijek, osim onih par bendova  što su odavno skužili da metal bolje zvuči ako smrdi na pank, dok pank smrdi više od pankera, koji su u međuvremenu prestali i smrditi. Nekad mi je teško prepoznati dal' je čiroki ili bekemica u pitanju. Rock'n'roll publika je već polovično u grobu. Što nam se, dakle,  nudi kao alternativa alternativi koja nas je odgojila?

Plakanje i cmizdrenje.

Danas ispada nužnije imati Birkenstock-ice i kroz bradusinu pjevati o potpunim besmislicama, nego u slušatelju pobuditi energiju. Osim energije potrebne da čovjek nabora lice, prosere se i proplaće istovremeno.

Da definiram dva pojma, da ne bude zabune. 'Peder'; tip koji želi karat isključivo tipove. 'Pederčina'; karakterna osobina nevezana uz seksualnu orijentaciju.

Od kad je Rob Halford objavio da je peder, muzika je postala pederčina.

Jajare su zamijenili cunt-autori.

Živio pogo!

Bog je gay!

Radi ovog idem u pakao, to mi je jasno. Ali samo u slučaju da Bog i njegove odaje Raja i Pakla postoje, a ovu priču ćemo prilagoditi toj mogućnosti. Koliko God da to nemoguće nekima djeluje. Kad su pitali Niels Bohra, poznatog fizičara, da li stvarno vjeruje da mu potkova iznad njegovih vrata donosi sreću, čovjek je odgovorio sljedeće: „ Naravno da ne vjerujem u te gluposti... ali rečeno mi je da donosi sreću i onima koji ne vjeruju u to.“ Tako da, prepustite se doživljaju...

Ovdje se, dakle, radi o nečemu potpuno drugačijem, i  uvjetovano je postojanjem Boga. I On je, vjerovali ili ne, stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku (Postanak 1,26-27). Radi toga, čovjek je jedinstven među svim Njegovim stvorenjima, jer ima i materijalni i nematerijalni dio, ili ti ga Duh. Stvoren, da nalikuje Bogu, znači savršenog zdravlja i ne podložan smrti. Do tu Ga pratim, nadam se i vi...

Počinjem se gubiti u cijeloj priči Adama, Eve i zmije koja govori. Čak i ako uspijem 'ful' jako zatvoriti oči, izmeditirati svoju mantru  i zamisliti zmiju koja govori, ne mogu shvatiti zašto je Bog uopće stavio zmiju tamo. Zašto je uopće stavio čovjeka na kušnju, ako ga Je radio po Svojoj slici i prilici? Zar Bog i Samog Sebe stavlja na kušnju? Jel' postoji zabranjeno voće i u Božijim odajama? Jel' Bog stvorio i Sebi zmiju koja će Ga drkati s iskušenjima? Uglavnom, bilo je šta je bilo. Adam je ispao glup, Eva zajebana, i slijedila je kazna. Znači tu puca ljubav između Boga i čovjeka, barem u jednom smjeru. Bez Božje ljubavi čovjek je osuđen na patnju. I tu je priča o povijesti čovječanstva više manje poznata.

A Bog?

Šta On radi cijelo to vrijeme?

Ovo je, znači,  priča o Božjem slobodnom vremenu. Od kad je malo proćakulao s Mojsijem na Sinaju, prošlo je pet, šest tisuća godina. Od kad se malo (za)jebavao sa Marijom, dvije tisuće godina.

I od onda?

Muk.

Ni traga ni glasa.

Šta on radi tamo gore?
Da nije možda On omastio brk zabranjenim voćem?

Dakle, osuđeni na život čovjeka, Adam i Eva su osnovali obitelj, i od tada se obitelj smatra svetinjom. Muškarac i žena. Pred Bogom. Do dana današnjeg. U ime obitelji.

Samo jedna stvar me buni...

Ljubav, smo dakle, nasljedili od Boga. I prvo na ljestvici je Obitelj, što uključuje ljubav prema suprotnome spolu.
 Ali, hvala kurcu da sam došao i do toga, Bog nema Božicu. Nema Obitelj.
A mi smo od njega nasljedili ljubav. I imperativ Obitelji.

Ako do sada nisam završio u Paklu, sada sigurno hoću. Direktini potomak, jebao vas Darwin, i najbliži Bogu su Papa i hijerarhijaska struktura na dole. Oni su najbliži, ili ti ga najviše nalik Njemu.

A što oni rade, između ostalog? Siluju dječake.
Od koga su to naučili? Jedino od Boga.

I vjerujem da On nije takav perverznjak da baš siluje nevine dječake, ali struka se uči s koljena na koljeno, uz nužnost osobnih devijacija. I dajem lijevo polovicu mozga, da on gore ima partnera.
Jer što On može gore raditi, sa svom silnom ljubavi koju posjeduje, nego se dvije tisuće godina jebati s nekim?
I da je to žena, već bi bilo objelodanjeno, već bi se pojavio neki Mojsije, Isus ili Šime koji bi nam tako bitnu informaciju prenijeli.

„Bog se oženio, bio je jeben pir“. Nije tako teško.

 Ako nije žena, što je Bogu činiti, nego se pravit blesav i nikad ne izaći iz ormara? Pa pet, šest, 'jebote, kol'ko nas ima', milijardi ljudi i dalje prati što je on rekao prije toliko tisuća godima da bi se On, sad, eto, predomislio. PR Božji bi si prije pucao u glavu nego dopustio da takva istina proviri svoje pipke kroz ćudoređe 'spina'.

Ali, dok god pored njega ne vidim Božicu, uvjeren sam da je Bog peder.
Kladim se da je nekom od 'Apolona' oduzeo život, prihvatio ga u svoje odaje i skinuo mu junfer.

Živio Bog!

Grozota subotnje večeri

Pio sam bambus, što uopće nije čudno s obzirom na okolnosti u kojima sam se nalazio. Mlad, nadobudan i žedan, tekućina je samo klizila. I to je bilo dovoljno da upotpunim večer. Neočekivanost je doduše, uvijek, dobrodošla.

Stariji čovjek, dao bi neku ranu četrdesetu, pristupa nam i žica upaljač.

„Evo izvolite“, uljudnim glasom odgovaram i pružam upaljač s HDZ-ovim inicijalima otisnutim na njemu. Ni sam neznam kako se to obilježje svetosti našlo u mojem džepu, ali je.

„Hvala, hvala.“

„I drugi put“, opijen sam i dalje uljudan.

„Eto, moji drage ustaše, drago mi je da i dalje živimo“, čovjek se naklonio i pružao upaljač natrag.

„Čekajte malo, kakve ustaše?“

„Nego?“

Ne znam koja je promilaža bila u pitanju s njegove strane, ali meni je bila dovoljna da se ohrabrim za nastavka razgovora.

„Oprostite, gospodine, al i mi nismo ustaše, naprotiv.“

„Daj, daj,  nemoj ti meni...“

„Ali, uvjeravam vas, mi nismo ustaše.“

„Mladiću moj, nego što si?“

„Ne znam što sam, ali ustaša nisam“, pomalo napuštam kulturni ton.

„Slušaj me, jesi Hrvat?“

Zadnji put kad sam provjerio, jesam. Hrvat sam i imam domovnicu, da ga jebeš.

„Pa, jesam.“

„Onda si ustaša.“

„Ali...“

„Nema ali, ili jesi ili nisi. Ili si četnik ili si ustaša.“

Pijan jesam, ali toliko glup nisam. „Načertanije“ mi nikad nije zračilo nekom hiper inteligencijom, znači ispadam ustaša. Nema druge, do prihvatiti surovu realnost.

„Znači nema između?“

„Između je za komuniste i pedere. Ili si Hrvat, znači ustaša, ili si četnik. Ostale nabijem na kurac.“

Već mi je vratio sveti upaljač i razlog ovog razgovora, tako da sam imao i više nego dobre uvjete da napustim ragovor. Što se pokazalo kao vrlo dobra ideja pripitog čovjeka. Hrvata, ustaše, ili četnika.

Trenutak nakon toga, čovjek je skinuo majicu, i svijetu obznanio simboličnost svojih svjetonazora.

Preko srca istetoviran ustaški grb. Ispod toga Poglavnik.
Na leđima ogromna svastika. Ispružio je ruke, pogledao u nebo i iz svog grla otpjevao „Deutschland uber alles“.

Zatvorio sam bocu, pozdravio prijatelje i nastavio večer u svom krevetu.

Ustaškom krevetu, da ne bude zabune.

Živjela Hrvatska!

Manifest demokracije

Političke stranke.

Općenit pojam širokog značenja. Pisale su se knjige o tome, a bo'me je i sam autor teksta napisao jednu. Uz svo nametnuto i dužno poštovanje, demokracija nalaže da se prema njima može imati prirodnost odjeba. I u ovim, ajmo ih nazvati teškim vremenima, taj odjeb je poprimio okvire generalnog, pa ajmo ga nazvati i nacionalnog, odjeba. Pardon, odjeka. Svi su nadrkani. Do übera. I što onda? Što hrvatska intelektualna manjina, redom bez redovitih i adekvatnih mjesečnih primanja, predloži? Učlaniti se u iste. Bez obzira na pol, iliti ga političko opredjelenje, učlanit se u jednu od fraktura tog nametnug, i pod razna objašnjenja potrebog, oblika djelovanja volje naroda. Jasno, da bi se lakše ostvarila mogućnost zaposlenja. Bilo kakvog. Uz četiri stotine tisuća, ovo moram ponoviti; znači u zemlji majci kraljici, našoj jedinoj, kockicama oslikanoj, grudi zemlje od pet miliona ljudi u kojoj ima četiri sto tisuća nezaposlenih, i žešći naguz od posla dobro dođe. I to je jasno da, hrvatska, realnost ne može biti jasnija. Znači pod bilo koju cijenu. Bilo koju.
     
      Tu nastaje problem. Zapravo, nije da nastaje problem, nego je samim sobom nametnut. Znači, problem je u očitom. "Nešto je trulo u državi našoj". Antune Krajinoviću „Tuna“, laka ti zemlja, i hvala ti na svemu, tvoje riječi i i dalje žive. Nešto je trulo. I da izbjegnemo perpetivnost razlaganja na faktore našu političku scenu, koja simbolično i je 'scena' sama po sebi, zanima me koji dio mozga je zadužen za taj oblik mazohističnog djelovanja? Kada se taj dio mozga uopće razvio? Koja prirodna sila, okolnost ili evolucijska uvjetovanost bivanja na ovom planetu, je uzrokovala stvaranje tog sklopa sinapsi čija arhitektura je tako posložena da lakše ljubi noge, ako više smrde? Cijeli nervni sustav i nužnost refleksa su stavljeni u blokadu. Ručna dignuta, pa da vidimo do kuda se može doći. Ali dobro, usta su gladna i ne biraju sredstva, da se parafrazira Machiavelli, uz navođenje krivih navoda, ali... zašto su usta gladna? Hrane ima, to nikad nije bili upitno. Niti jedna svjetska glad nije bila uzrokovana nestašicom hrane, barem u novijoj povijesti, a da iza toga nije stajala neka politička besmislica. Hrane je uvijek bilo, samo je pitanje što se radilo s njom. Ali, skidam kapu na smjelosti, gladan čovjek ima samo jednu misao; kako doći do hrane. I tu se koplja proletera spuštaju vrlo, vrlo nisko. Par metar pod zemlju, uz dostojan , ali nečastan pogreb. Uglavnom, ako je problem toliko očit, koji dio mozga ilitiga uma, koji je definirao problem, predloži racionalnom ostatku , da zajebe sve što zna i da postane dio problema. Autodestruktivnost? Možda. Glupost? Vrlo vjerojatno. Konformizam? Nužno. Mozak ispad gluplji od kurca. Daj da odjebem to, tako da postanem to. Spontani aplauz statista. Tužno je, ali tako je. Mijenja se sve, tek kada je previše.

Rješenje?

Da svi postanu političari. Da se zakonom zabrani ne biti u političkoj stranci. Barem bi stvari bile jasnije i revolucija bi imala smisla.


Živjela Hrvatska!