„Hey, Joe“, tečnim, materinjim, američko engleskim jezikom
obraća se jedan doktor psihijatrije drugome. „Koliko je prošlo od Vijetnamskoga
rata?“
„Roger, kakva su to pitanja?“
„Na mjestu. Koliko? Je li znaš možda?“
„Završio je sedamdeset i pete. Znam jer mi se stari vratio iz
rata dan kad sam navršio osamnaest godina. Znači od tada je prošlo... trideset
i osam godina. Zašto pitaš?“
„Pa tada smo definirali posttraumatski stresni poremećaj kao
zasebnu dijagnozu. Jel' tako?“
„Tako je. I? Kakve to veze ima s ičim?“
„Čitam neki dan u jednom znanstvenom časopisu da postoji jedna
mala europska zemlja koja je imala oblik građanskog rata pri kraju milenija.“
„I?“
„Čudne statistike.“
„Kako to misliš?“
„Broj oboljelih od PTSP-a u toj zemlji uzrokovanih ratnim
zbivanjima je znatno viši nego u drugim zemljama, slučajevima i okolnostima.“
„Je li se rat vodio na njihovom teritoriju?“
„Uglavnom je.“
„Eto ti odgovora onda.“
„Ma dobro, ali to i nije najčudnija stvar.“
„Malo sam istraživao, kontaktirao par lokalnih ambulanta,
liječnika i došao do revolucionarnih otkrića.“
„Da?“
„Uistinu.“
„Slušam.“
„Nakon Vijetnamskog rata, broj oboljelih od PTSP-a je bio uistinu
velik. Ali je godinama taj broj opadao. Pogotovo nakon nekoliko godina kognitivno
– bihevioralne terapije i terapije propranololom. Ljude bi se nakon toga veoma uspješno
prilagođavali okolini i nastavku normalnog života. Ne znam točan postotak ali, može
se zaključiti da je PTSP itekako izlječiva bolest.“
„Jasno. I u čemu je problem?“
„U toj maloj europskoj državi imaju drukčiji pristup?“
„Zanimljivo. Koji? Grupna terapija? Liječenje glukokortikoidima?“
„Ne. Liječe se isto kao i mi u početnom, evaluacijskom
periodu. Nakon što se postavi konačna dijagnoza, skidaju sve lijekove, terapije
i koriste tu revolucionarnu metodu.“
„Je li uspješna?“
„Za sad nije. Po službenim podacima nisu uspjeli izliječiti
niti jednu jedinu osobu.
„Pa kakva je to metoda?“
„Doživotna mirovina.“
