Stariji čovjek, dao bi neku ranu četrdesetu, pristupa nam i žica upaljač.
„Evo izvolite“, uljudnim glasom odgovaram i pružam upaljač s HDZ-ovim inicijalima otisnutim na njemu. Ni sam neznam kako se to obilježje svetosti našlo u mojem džepu, ali je.
„Hvala, hvala.“
„I drugi put“, opijen sam i dalje uljudan.
„Eto, moji drage ustaše, drago mi je da i dalje živimo“, čovjek se naklonio i pružao upaljač natrag.
„Čekajte malo, kakve ustaše?“
„Nego?“
Ne znam koja je promilaža bila u pitanju s njegove strane, ali meni je bila dovoljna da se ohrabrim za nastavka razgovora.
„Oprostite, gospodine, al i mi nismo ustaše, naprotiv.“
„Daj, daj, nemoj ti meni...“
„Ali, uvjeravam vas, mi nismo ustaše.“
„Mladiću moj, nego što si?“
„Ne znam što sam, ali ustaša nisam“, pomalo napuštam kulturni ton.
„Slušaj me, jesi Hrvat?“
Zadnji put kad sam provjerio, jesam. Hrvat sam i imam domovnicu, da ga jebeš.
„Pa, jesam.“
„Onda si ustaša.“
„Ali...“
„Nema ali, ili jesi ili nisi. Ili si četnik ili si ustaša.“
Pijan jesam, ali toliko glup nisam. „Načertanije“ mi nikad nije zračilo nekom hiper inteligencijom, znači ispadam ustaša. Nema druge, do prihvatiti surovu realnost.
„Znači nema između?“
„Između je za komuniste i pedere. Ili si Hrvat, znači ustaša, ili si četnik. Ostale nabijem na kurac.“
Već mi je vratio sveti upaljač i razlog ovog razgovora, tako da sam imao i više nego dobre uvjete da napustim ragovor. Što se pokazalo kao vrlo dobra ideja pripitog čovjeka. Hrvata, ustaše, ili četnika.
Trenutak nakon toga, čovjek je skinuo majicu, i svijetu obznanio simboličnost svojih svjetonazora.
Preko srca istetoviran ustaški grb. Ispod toga Poglavnik.
Na leđima ogromna svastika. Ispružio je ruke, pogledao u nebo i iz svog grla otpjevao „Deutschland uber alles“.
Zatvorio sam bocu, pozdravio prijatelje i nastavio večer u svom krevetu.
Ustaškom krevetu, da ne bude zabune.
Živjela Hrvatska!
Nema komentara:
Objavi komentar