Nedavno sam pročitao članak o iracionalnom strahu balkanaca na propuh. Na nekom američkom portalu. Ali, što oni znaju, umišljeni tukci, osim napraviti najveći SUV na svijetu od petnaest tisuća kubika i sedamsto konja s pogonom na sva četiri kotača. Onda sam pročitao članak hrvatskog doktora o tome kako nema znanstvenih činjenica koje povezuju propuh i neugodne posljedice koje, navodno, uzrokuje. Ali, što oni znaju, umišljeni tukci, osim izmislit imena i po njima liječit bolesti. Onda me je, iako kronološki puno prije, amerikanka - doktorica hrvatskih korijena, ujedno i uži pripadnik obitelji, pitala zašto govorimo djeci da ne hodaju bosa, ne idu van s mokrom kosom i klone se propuha. I ja sam joj, dakako, objasnio kako se ovdje kod nas, na provjetrini civilizacije, treba čuvati bosih nogu i propuha, pogotovo u kombinaciji s mokrom kosom. Samo je podignula lijevu obrvu.
Malo sam se zaigrao metafizičkim značenjima svega toga.
Bose noge mogu simbolizirati prljavštinu po kojoj hodamo. Nakon nedovršenog Drugog svjetskog rata i tekućeg Domovinskog, jer činjenično nisu potpuno završili s obzirom na količinu mržnje unutar političkog, nacionalnog i vjerskog dualizma, moramo paziti da ne stanemo na porazbacane kosture prošlosti. Neki su tek u raspadu i stvarno ne bi bilo simpatično bosom nogom stati na raspadajući leš.Hrvatskog prezimena i srpskog imena čiji se jedan djed borio na strani partizana, a drugi na strani domobrana. Krajnje neprikladno. Za to su potrebne čizme s metalnom zaštitom preko prstiju. Da, kad zombiji otvore oči, ispruže ruke i krenu teturati prema tebi, ih možeš bezbolno opaliti nogom u jaja i iščupati im srce. Ne znam da li su doktori i amerikanci to uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od bosih nogu na Balkanu.
Mokra kosa može simbolizirati čistoću. Tek oprana od svih prljavština koje sam naveo, još uvijek je raščupana i miriši po najnovijem šamponu za astronaute. Tuširanje na Balkanu traje satima, jer je vrlo teško sprati svu tu ljagu sa sebe, a kosa zahtjeva poseban tretman. Kao što, nakon kafane, kosa najviše smrdi po cigaretama, tako smrdi i po Balkanu. Masna je, sljepljena i neugledna. Bilo bi najbolje obrijati ju i pridružiti se skinhead pokretu. Srećom, toliko blesavi i lijeni ipak nismo. Nakon višestrukog pranja, ljigava masnoća pomiješana s europskom sapunicom je isprana. Čovjek se osjeća slobodnije, riješen Istočnoga grijeha regionalnosti. Uzima ručnik, protrlja kosu i duboko udahne. Pogleda prema vratima kupaonice, unutar koje je sve čisto i toplo, i zabrinuto izdahne. Jer zna da mora izaći van u istu vukojebinu koju je sad satima ribao sa sebe i da će se smrad prije uhvatit za kosu, ako je mokra. I ne razmišljajući dalje od toga je posuši, počešlja i nalakira radi dodatne zaštite. Tek onda napušta sterilnost kupaonice. Znaju naši ljudi kako se nositi sa smradom. Ne znam da li su to doktori i amerikanci uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od mokre kose na Balkanu.
Znači, došli smo i do propuha. On može simbolizirati Balkan. Vice versa. Bure baruta, kako su ga zvali. Nas lokalnije i preziđe krščanstva. Ja bih rekao kuća bez vrata. Na vječnoj promaji. Ali kakav je – takav je. I mi ga volimo. Ili možda ne. Saznati ćemo tek kad ga izgubimo. A kako nam je krenulo, postati ćemo kockar kojeg prati takva nesreća, da ga je i ona napustila. „Da smo vrijedni i čestiti, odavno bi imali svoju državu“, rekao je Bruno Bušić, hrvatski disident, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mi, ajmo se tako nazvati, smo tu već tisuću i tristo godina i osim početnih kraljevstva, apsurdnosti NDH i ovog što danas zovemo domovinom ne znamo što da radimo sami sa sobom. I bila su teža vremena, bila su i lakša vremena, a mi nikako na zelenu granu. Doduše, imali smo pokušaja i svjetlih trenutaka, sabrali se i skupili papire na stol, shvatili da bi se trebalo malo organizirati... dok netko nije otvorio vrata i propuh s Balkana nije odnio sve papire u tri pičke materine. Neki Puniša Račić, Gavrilo Princip, pa Pavelić i Tito, pa Tuđman i Milošević, pa...'treba nadopisati za nekih deset, petnaest godina kad ponovimo prošlost'. A za sve je propuh kriv, nije da nismo pokušali. Vrijedan smo mi narod, ali nam propuh mrsi račune. I nismo mi krivi što nam je oružje u krvi i krv na oružju, je li tako? Događa se, događa, ali nama nešto češće. Još ako je i kosa mokra, svježa i mirišljava, taj isti propuh koji je propuhao toliko toga nanese debeli sloj ljige na nju da se zajedno suše. Da bude inherentna svježoj glavi. Ali nismo mi blesavi, znamo mi što je propuh, zato ga se i bojimo toliko. Zadaje glavobolje, u to smo se više puta uvjerili pa zatvaramo vrata gdje god stignemo. Ne znam da li su to doktori i amerikanci uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od propuha na Balkanu.
Dragi moji doktori i amerikanci, poštujem nauku i logičan način razmišljanja i nemojte misliti da vas vrijeđam, ali postavili ste dijagnozu altetskog stopala osobi koja umire od amiotronične lateralne skleroze. Molim vas da preispitajte malo metode koje koristite pri ispitivanju i nađete mjesta u svojim leksikonim za novi medicinski fenomem. Propuh s Balkana. Jer je uzrokovao toliko glavobolja, ukočenih leđa, polomljenih vratova i prolivene krvi da zaslužuje biti kvalificiran kao bolest. S adekvatnim tretmanom liječenja. Shvatite moje obraćanje vama kao čin dobre namjere, a ne provokacije. Propuh možda vama ne zadaje nikakve muke, ali većina ljudi na Balkanu ima ozbiljne psihosomatske tegobe na sami spomen istog. Radi ovog ili onog razloga.
Nadam se da shvaćate ozbiljnost situacije i da brzo nađete lijek protiv propuha.
Unaprijed hvala.
Živio Balkan!
Nema komentara:
Objavi komentar