Pare Tretiraju Stres Ponajbolje

„Hey, Joe“, tečnim, materinjim, američko engleskim jezikom obraća se jedan doktor psihijatrije drugome. „Koliko je prošlo od Vijetnamskoga rata?“

„Roger, kakva su to pitanja?“

„Na mjestu. Koliko? Je li znaš možda?“

„Završio je sedamdeset i pete. Znam jer mi se stari vratio iz rata dan kad sam navršio osamnaest godina. Znači od tada je prošlo... trideset i osam godina. Zašto pitaš?“

„Pa tada smo definirali posttraumatski stresni poremećaj kao zasebnu dijagnozu. Jel' tako?“

„Tako je. I? Kakve to veze ima s ičim?“

„Čitam neki dan u jednom znanstvenom časopisu da postoji jedna mala europska zemlja koja je imala oblik građanskog rata pri kraju milenija.“

„I?“                     

„Čudne statistike.“

„Kako to misliš?“

„Broj oboljelih od PTSP-a u toj zemlji uzrokovanih ratnim zbivanjima je znatno viši nego u drugim zemljama, slučajevima i okolnostima.“

„Je li se rat vodio na njihovom teritoriju?“

„Uglavnom je.“

„Eto ti odgovora onda.“

„Ma dobro, ali to i nije najčudnija stvar.“

„Malo sam istraživao, kontaktirao par lokalnih ambulanta, liječnika i došao do revolucionarnih otkrića.“

„Da?“

„Uistinu.“

„Slušam.“

„Nakon Vijetnamskog rata, broj oboljelih od PTSP-a je bio uistinu velik. Ali je godinama taj broj opadao. Pogotovo nakon nekoliko godina kognitivno – bihevioralne terapije i terapije propranololom. Ljude bi se nakon toga veoma uspješno prilagođavali okolini i nastavku normalnog života. Ne znam točan postotak ali, može se zaključiti da je PTSP itekako izlječiva bolest.“

„Jasno. I u čemu je problem?“

„U toj maloj europskoj državi imaju drukčiji pristup?“

„Zanimljivo. Koji? Grupna terapija? Liječenje glukokortikoidima?“

„Ne. Liječe se isto kao i mi u početnom, evaluacijskom periodu. Nakon što se postavi konačna dijagnoza, skidaju sve lijekove, terapije i koriste tu revolucionarnu metodu.“

„Je li uspješna?“

„Za sad nije. Po službenim podacima nisu uspjeli izliječiti niti jednu jedinu osobu.

„Pa kakva je to metoda?“

„Doživotna mirovina.“