Romantika is (not) dead

„Što radi vjetar dok ne puše?“

„Mislim, mogu ti objasniti drugi zakon termodinamike, ali pretpostavljam da nisi na to mislila?“

„Gdje ti je nestala romantika?“

„Romantika je tu, kao i uvijek, ali...“

„Ali što?“

„Jel' stvarno to želiš?“

„Želim.“

„Pričvrsti pojas onda, uzlijećemo. Romantika znači, fantomska ruka ljubavi, kruna bez kralja ilitiga posljednji Feniksov let, draga moja je mrtva. Ubila ju je postmoderna. Ma kurac, ubila ju je i moderna. Zakucana je u klišeje izdramatiziranih romantičkih komedija, ljubavnih romana i perpetuumskih sapunica kojima su nam začepljeni kanali doživljavanja realnih osjećaja.“

„Ma vi tipovi ste jednostavno cijepljeni protiv toga.“

„Mislim upravo suprotno. Mi nismo cijepljeni protiv toga i zato smo podložni zarazi,  ali svaki pokušaj tipa da bude romantičan ispadaju 'pederska' posla, a žene... kao da ih je strah da bi dovele u pitanje svoju emancipiranost. Zato ti kažem, tu je, ali je mrtva.“

„A Romeo i Julija.“

„Rekao je jedan pjesnik, ajmo ga tako nazvati, da je zanimljiva to priča, ali... da li su oni ispali pobjednici? Nisu, očito. S te strane, kad smo već obrazovani umjetnošću romantike, morali bi biti potpuni debili da se prepustimo takvom samoubilačkom činu.“

„Ali, kako je tu, ako je mrtva?“

„I dalje je osjećamo, želimo i o njoj sanjamo, ali ona očito živi za neka druga vremena. Kao da se nešto pomaknulo. Kao da Romeo nikad nije upoznao svoju Juliju, nego uzaludno patio za autističnom Izoldom, dok jeTristan drkao na Juliju koja je pisala ljubavne pjesme Romeu i zabunom ih slala na krivu adresu.“

„Sereš.“

„Ne serem. Da ljubav Romea i Julije nije bila zabranjena, ne bi nikad uzrokovala takvu strast i snagu da nadrastu život svojim emocijama. Reci mi, gdje to danas postoji? Sve je dozvoljeno  i neka je, ali kako se kaže, ne možeš imati i jare i pare. Ljubav je prodavana za jeftine pare, a seks ju je kupio za još jeftinije. Romantika je završila u stečaju, a radnici otpušteni.“

„Ne možeš mi reći da je tako. Romantika i dalje živi.

„Isto kao i religija, tu je, ali koga zapravo boli kurac za nju.“

„Dobro, reci mi kad slijećemo?“

„Ja svoja krila skupljam na samrtnoj postelji i uzdam se u vjetar koji ne puše kako nikad ne bi odpuhao pepeo mog Feniksa. Zbog mene. I tebe.“

„I onda ti pričaš da romantika ne postoji.“

„To nikad nisam rekao. Samo da je mrtva.“

Priča o slobodi

Pogled i misli mi lete preko 'planina i dolina' na istok.  Pa još istočnije prema izlazećem suncu. Pa još istočnije…na zapad, tj na istočnu obalu najzapadnije zemlje zapada.

Kip slobode… ponosno stoji ta francuska dama čiji plamen označava nešto što zaboravljamo da postoji. Nešto na što nas se stalno treba podsjećati da postoji. Nešto tako očito....

Prije nekih sto godina nježniji spol nije pušio duhan. To je bio tabu. Mužjaci su bili 'pametniji' pa su oni pušili. Duhanske kompanije su , iz čistih, dobrih namjera, htjele da se i pripadnice nježnijeg spola 'opamete'. Samo kako…?

U  međuvremenu je jedan bradonja u Austriji konzumirao kokain. Tad to nije bila droga. Tad je to bio lijek. On je analizirao ljudsko ponašanje i došao do zaključaka koji su, na razne načine, promijenili tijek povijesti i način na koji se ljudi analiziraju. 'Otkrio' je (psiho)analizu. Na kokainu…To sad i nije bitno toliko…

Bitno je da je on imao nećaka, koji je 'prodavao' način da se nešto proda. Na drugom kraju svijeta. U blizini francuske dame.  On je već i sam uvidio da su ljudi u ratu složni. Jer imaju razloge za to. Strah ih je (za svoj penis). Zanimalo ga je da li se taj 'strah' može primijeniti za vrijeme 'mira'. Izmislio je PR. Odnose s javnošću. Na prvu tako bezazleno zvuči…

Njegov barba mu je 'objasnio' neke stvari. Da žene nemaju penis. (???). A da ga podsvjesno žele.( Barba je, inače, izmislio i riječ podsvijest.) Nećak je uvidio priliku da masno zaradi i da se proslavi. Čekao je prvo veliko javno okupljanje i unajmio grupicu mladih, lijepih pripadnica nježnijeg spola da u određenom trenutku,  ispod haltera izvade cigarete i zapale ih. Svi objektivi su bili upereni u njih.

Anno Domini 1920. Godina kad su pripadnice nježnijeg spola dobile 'penis'. Od tad postoje samo mužjaci. Baš divno.  

Taj akt je prozvan 'Baklja slobode'. Baklja zato što, po njegovom barbi, baklja (cigareta) simbolizira penis. Sloboda radi nostalgije. Duboko ukorijenjene nostalgije. I uspjelo je. Pripadnice nježnijeg spola su:

- p(r)opušile 'penis'  i dobile slobodu

- popušile slobodu i dobile 'penis'.

Duhanske kompanije su bile presretne.  I ostali su se zainteresirali za 'prodaju načina' da se nešto proda. Ostalo je (promijenilo) po(ds)vijest…

Svaki put kad kupujem nešto sjetim se toga. Da kupujem 'kurac' jer je to tako 'nećak' zamislio. Svaki put kad vidim reklamu obratim pozornost. Da se prodaje 'kurac'. I 'muževniji' i nježniji pripadnici ove divne vrste su podredili svoje živote da bi imali 'veći penis'. Sad se možemo svi lijepo jebat (s velikim penisima). Jer 'stvari' koje nam najviše 'nude', na kraju nas i (s)jebu. Jer smo takvi. Jer želimo imati još 'veći penis'

Živjela sloboda!

Pare Tretiraju Stres Ponajbolje

„Hey, Joe“, tečnim, materinjim, američko engleskim jezikom obraća se jedan doktor psihijatrije drugome. „Koliko je prošlo od Vijetnamskoga rata?“

„Roger, kakva su to pitanja?“

„Na mjestu. Koliko? Je li znaš možda?“

„Završio je sedamdeset i pete. Znam jer mi se stari vratio iz rata dan kad sam navršio osamnaest godina. Znači od tada je prošlo... trideset i osam godina. Zašto pitaš?“

„Pa tada smo definirali posttraumatski stresni poremećaj kao zasebnu dijagnozu. Jel' tako?“

„Tako je. I? Kakve to veze ima s ičim?“

„Čitam neki dan u jednom znanstvenom časopisu da postoji jedna mala europska zemlja koja je imala oblik građanskog rata pri kraju milenija.“

„I?“                     

„Čudne statistike.“

„Kako to misliš?“

„Broj oboljelih od PTSP-a u toj zemlji uzrokovanih ratnim zbivanjima je znatno viši nego u drugim zemljama, slučajevima i okolnostima.“

„Je li se rat vodio na njihovom teritoriju?“

„Uglavnom je.“

„Eto ti odgovora onda.“

„Ma dobro, ali to i nije najčudnija stvar.“

„Malo sam istraživao, kontaktirao par lokalnih ambulanta, liječnika i došao do revolucionarnih otkrića.“

„Da?“

„Uistinu.“

„Slušam.“

„Nakon Vijetnamskog rata, broj oboljelih od PTSP-a je bio uistinu velik. Ali je godinama taj broj opadao. Pogotovo nakon nekoliko godina kognitivno – bihevioralne terapije i terapije propranololom. Ljude bi se nakon toga veoma uspješno prilagođavali okolini i nastavku normalnog života. Ne znam točan postotak ali, može se zaključiti da je PTSP itekako izlječiva bolest.“

„Jasno. I u čemu je problem?“

„U toj maloj europskoj državi imaju drukčiji pristup?“

„Zanimljivo. Koji? Grupna terapija? Liječenje glukokortikoidima?“

„Ne. Liječe se isto kao i mi u početnom, evaluacijskom periodu. Nakon što se postavi konačna dijagnoza, skidaju sve lijekove, terapije i koriste tu revolucionarnu metodu.“

„Je li uspješna?“

„Za sad nije. Po službenim podacima nisu uspjeli izliječiti niti jednu jedinu osobu.

„Pa kakva je to metoda?“

„Doživotna mirovina.“

Skinite me više

Sjedim ja tako jednu večer doma, ne radim ništa prepametno, kad odjednom pored mene Isus. Glavom i bradom.

„Ej, Isuse. Nešto si krivo povezao. Međugorje ti je nekih petstotinjak kilometara južnije i kriva osoba je u pitanju. Gdje ti je mater?“

„Ne pravi se pametan. Ti smetam?“

„Ne smetaš. Ali što radiš ovdje?“

„Dosta mi je svega.“

Neznam da li haluciniram. Ili Isus halucinira. Ili oboje haluciniramo? Možda je ova biljka koja mi raste u dnevnome boravku ipak uzela danak? Ili pak ova prazna boca vina? Ili oboje.

„Čega ti je dosta?“

„Vas, ljudi, brate mili. Ja ne znam da li ste išta pravo shvatili?“

„Isuse, je li te mogu pitati nešto?“

„Reci.“

„Jesi ti jedan od nas ili...?“

„Jedan od vas sam. Pusti priče.“

„Znači...“

„Ti popovi su sve zajebali.“

„Isuse, pa ti prostačiš?“

„Rekao sam ti da sam jedan od vas. Oduvijek sam prostačio i radio sranja. Zaboravi na sve što se o meni pisalo.  Sin Božji, my ass. Ti koji su me najviše uzdizali su isti oni koji su me razapeli. Jebote, da ti kažem, nije lako vrisnuti na križu. Ajde smotaj jednu, vidim da imaš.“

„Pa što radiš ovdje?“

„Pet minuta odmora. Treba mi.“

„Ali ako si jedan od nas... kako to da si sad tu? Da nisi samo nakupina kostiju?“

„Ne cjepidlači sad i ti.“

„Daj reci mi.“

„Ne davi.“

„Daj ne seri nego reci.“

„A jebala te radoznalost. Živim u vašoj mašti. Ali toliko ljudi vjeruju u to da to zapravo postaje realnost. I eto mene tu. Kužiš?“

„Valjda.“

„Ali gdje si baš mene našao, nisam ti ja neki vjernik.“

„Baš zato. Treba mi netko normalan, ne da mi netko sad padne u delirij i ljubi noge.“

„Pa dobro, što hoćeš od mene?“

„Rekao sam ti. Pet minuta mira i ovo što motaš. Imaš vina?“

„Nemam više. Imam vode.“

„Nije problem. Daj. Bi li crno ili bijelo?“

„Crno.“

„Dobar odabir.“

„Reci ti meni Isuse, što tebe muči?“

„Vi ljudi, gdje je vama pamet?“

„Mene si našao pitati. Evo zapali, ipak si gost.“

„Hvala. Brate mili, u moje doba ste bili zatucani, ali što je ovo danas? Uf, dobra je. Domaćica?“

„Je. Sto posto prirodno.“

„Gledam što radite i to je stvarno postalo bolesno. Mislio sam da nakon Srednjeg vijeka ne može gore, kad ono...“

„Isuse, brate, koji je tvoj problem?“

„Imam ti ja problema koliko hoćeš, ali jedno mi ne ide u glavu nikako.“

„Pričaj. Otvori dušu. I dodaj više, gost jesi, ali nisi sam.“

„Oprosti, izvoli. Osim licemjerja onih koji zazivaju moje ime, bogatstva onih koji me predstavljaju, blasfemične interpretacije onog šta sam ja radio i govorio, pa jebote gdje god pogledam vidim sebe ne križu. To je moja patnja  i moja bol i ispada da se jedino to veliča. To je, na kraju krajeva sprava za mučenje. Ne razumijem. Što da su mi odrezali glavu bi giljotina visila po zidovima diljem svijeta? Bolesno, zar ne?“

„Isuse!“

„Što je?“

„Ma ne, nego ono 'Isuse', tako se kaže. Stvarno te muče problemi.“

„A jebiga.“

„Da, malo je u kurcu.“

„Ne mogu to više gledati.“

„Pa reci gazdi da riješi taj problem.“

„Ma ima gazda svojih problema, jebe se njemu za moje frustracije.“

„Zajebano.“

„Kad bi barem ti ljudi išta slušali...“

„Pa što bi im rekao?“

„A ne znam ni sam. Daj još malo toga pa mi možda nešto sjedne.“

„Evo...“

„Stvarno je dobra.“

„Je, prva klasa. Dobro sjeme, malo ljubavi...“

„U jebote. Gazda zove. Moram ić.“

„Ej!“

„Što je?“

„Ti je sjelo?“

„Je. Odlična je. I vino je za pet.“

„Ma ne to. Nego što bi im rekao?“

„Skinite me više s tog križa!“

E, moj čovječe.

Sjedi Pero jedan dan doma i gleda kako mu se polica na zidu olabavila, samo što nije pala.

''Trebalo bi ovo popraviti'', ispuhne dim i palcem stisne presavinutu cigaretu u pepeljaru.

Skupi Pero alata što ima po doma i krene popravljati policu.

''Trebati će nova rupa u zidu'', češe se Pero po glavi. ''A meni crknula bušilica prošli mjesec. Jebem ti život, uvijek je tako. A nemam ni blizu para za kupit novu.''

Stoji tako Pero na sred dnevnog boravka i gleda u policu. Pali cigaretu za cigaretom i češe se naizmjenice po glavi i po jajima.

''Ima Stanko novu bušilicu, mogao bi ga pitati da mi posudi'', pripali još jednu u nizu. ''Ali zajeban je Stanko, ne bi je on meni posudio. Ponudio bi se da mi on to napravi pa bi ga morao slušati cijelo popodne o tome kako je on bio u ratu i ostale pizdarije. I najvjerojatnjie bi mi pojeo sve što imam u frižideru. Ne dolazi u obzir'', govorio si je Pero.

''Ima i Dule onu staru bušilicu. Bila bi dobra za to. Mogao bi njega pitati, on je i tako prelijen da se ponudi za išta'', sjeo je Pero i natočio si čašu pive. ''On bi mi posudio, to je sigurno. Ja njemu uvijek posudim stvari. Osim bicikle koju me pitao neki dan. Kurac! Ako mi posudi bušilicu, ja ću njemu morati biciklu. To ne dolazi u obzir. Prošli put se toliko nacugao da se zabio u ogradu i cijelu boju mi sastrugao sa bicikle. I šta onda? Ako ja njemu ne dam biciklu, neće ni on meni bušilicu. Jebo ga ja škrtog u pičku materinu, odmah se iživciram'', pali Pero još jednu cigaretu i otvara drugu pivu. ''A treba mi bušilica, ne mogu bez nje. Stanko ne dolazi u obzir, znači morati će to biti Dule. Ali ne mogu mu biciklu dati, tko zna u kakvom stanju bi je dobio natrag. Moram nešto smislit...''

Popušio je naš Pero kutiju cigareta, popio par pivi, lupio šakom o stol i ustao se. ''Jebo mu ja psa i  mater idem do njega pa gdje puklo.'' Dolazi do Duletovih ulaznih vrata i pozvoni. Vrata se otvaraju.

''Ej, Pero, što ima?''

''Što ima? Još i provociraš?''

''Što se desilo?''

''Desilo se to da jebem mater i tebi i bušilici i bicikli. Istovremeno'', okrenuo se i otišao.

Dule je još par sekundi ostao i gledao Peri u leđa, a potom zatvorio vrata.

''Jebala ga bušilica, da ga jebala bušilica'', promrmljao je Pero na odlasku.

Društvo liječenih pisaca

„Dobar dan, moje ime je Paul  i ja sam pisac“, skrušeno je uspravio pogled. Držao se za dlanove.

„Pozdrav, Paule“, pozdravili su ga ostali.

„Paule, slobodno reci što god ti padne na pamet, ljudi ovdje dijele tvoje probleme. Svima je pisanje ovisnost i svatko ovdje prisutan nosi slično breme, tako da si lišen suda. Moje ime je Adam i uspješeno izliječen pisac sam. Deset godina nisam napisao niti jednu riječ i biti ću tvoj sponzor kroz vrijeme koje nadolazi. Reci nam, kako je sve počelo?“ sponzor je sjeo, prekrižio noge i prepustio Paulu riječ.

„Hvala Adame, cjenim vašu prisutnost. Sve je počelo u pubertetu kad sam sa prijateljima u parku prvi put napisao pjesmu...“, zastao je.

„Nastavi slobodno, ovo je tvojih pet minuta i mi smo tu radi tebe“, sponzor je širio ruke pokazujući na formirani krug.

„Pričali smo o tome mjesecima i odlučili ponoviti. I sljedeći vikend opet. I prije nego smo trepnuli, postali smo redoviti pisci. Svaki tjedan bi u tome parku napisali ne jednu nego više pjesama. Ponekad bi pisali duboko u noć uz voštane svijeće koje bi ukrali u crkvi. Pomalo, prešli smo na poeziju. Lošu, jeftinu poeziju koja udara direktno u glavu uz obavezan teški mamurluk ujutro. Pisale su se stranice, nitko više nije ni brojao. Neki su počeli ostvarivati lošije rezultati u školi radi vikend – pisanja, neki napustili svoje sportske aktivnosti, neki su to počeli živjeti, kao, recimo, ja. Pisao sam s prijateljima, pisao sam sam, pisao sam s potpunim strancima na mjestima čijeg se imena ni ne sjećam. Završili smo srednje škole i put nas je odveo svatkoga na svoju stranu, ali u slični zagrljaj. Pisalo se gdje god se stiglo i što se god stiglo. Ja sam zapeo na romanima i stvorio jaku ovisnost. Dan je kretao i završavao s pisanjem, a etape pisanja su zamijenile prirodan ciklus i trajanje dana. Dan je trajao koliko i samo pisanje. Znao sam i pomiješati žanrove pa bi pisao par dana bez prestanka. Probudio bi se na najrazličitijim mjestima bez ikakvog saznanja kako sam dospio tamo. Izgubio sam kontrolu nad svojim životom. Postojalo je samo pisanje. Sve sam prodao da bi kupio nove riječi, novu radnju, novu knjigu. Počeo sam krasti i prodavati svoje tijelo. Bio sam nezasitan. Prijatelji su se pomalo razrijedili, neki su i umrli od pisanja. Obitelj me držala na distanci. Sve se raspadalo, samo pisanje je cvjetalo. I tako je to trajalo do jednog dana, točnije ovog ponedjeljka, kad sam susreo najbolju prijateljicu iz srednjoškolskih dana. Pogledala me ravno u oči i rekla: „Paule, ti si okorjeli pisac, nemoj bježati od toga. Potraži si pomoć.“ Pružila mi je papirić na kojem je napisala broj svoje rođakinje kojoj je otac bio pisac. Spremio sam ga u džep, zahvalio na savjetu i nastavio svojim poslom. Pisanjem. „Kakva koza, ne vidimo se sto godina, a ona meni da sam okorjeli pisac“, vrtilo mi se po glavi dok sam koračao doma po novu dozu pisanja. Promjenio sam mišljenje o njoj tada. Dok nisam došao doma, sjeo na naslonjač i tako se uništio pisanjem da sam ostatak noći proveo povraćajući sendvič koji sam taj dan pojeo umjesto ručka. Na zadnjem grizu sam shvatio. Okorjeli sam pisac. Treba mi pomoći. Gurnuo sam ruku duboko u džep i sada sam tu.“

Kako je završio, gromoglasni apalauz se zaorio prostorijom. Neki su se ustali i svom silom udarali dlanovima.

„Bravo!“, klicali su neki.

Sponzor je utišao atmosferu i ustao. „Bravo Paule, hrabro od tebe da si podjelio priču s nama. Dug je to put, ali svjetlo na kraju tunela postoji, kao i život bez pisanja. Ja sam tome dokaz. Dobro došao u novu obitelj.“

„Hvala, Adame. I hvala ostalima.“

„Ima li još netko nešto za podjeliti s nama?“

Čovjek pored prozora, slijepljene kose i neobrijanoga lica, dignuo je ruku.

„Izvoli, Slavko.“

„ Moje ime je Slavko. Ja sam pisac...“

Propuh s Balkana

Nedavno sam pročitao članak o iracionalnom strahu balkanaca na propuh. Na nekom američkom portalu. Ali, što oni znaju, umišljeni tukci, osim napraviti najveći SUV na svijetu od petnaest tisuća kubika i sedamsto konja s pogonom na sva četiri kotača. Onda sam pročitao članak hrvatskog doktora o tome kako nema znanstvenih činjenica koje povezuju propuh i neugodne posljedice koje, navodno, uzrokuje. Ali, što oni znaju, umišljeni tukci, osim izmislit imena i po njima liječit bolesti. Onda me je, iako kronološki puno prije, amerikanka - doktorica hrvatskih korijena, ujedno i uži pripadnik obitelji, pitala zašto govorimo djeci da ne hodaju bosa, ne idu van s mokrom kosom i klone se propuha. I ja sam joj, dakako, objasnio kako se ovdje kod nas, na provjetrini civilizacije, treba čuvati bosih nogu i propuha, pogotovo u kombinaciji  s mokrom kosom. Samo je podignula lijevu obrvu.

Malo sam se zaigrao metafizičkim značenjima svega toga.

Bose noge mogu simbolizirati prljavštinu po kojoj hodamo. Nakon nedovršenog Drugog svjetskog rata i tekućeg Domovinskog, jer činjenično nisu potpuno završili s obzirom na količinu mržnje unutar političkog, nacionalnog i vjerskog dualizma, moramo paziti da ne stanemo na porazbacane kosture prošlosti. Neki su tek u raspadu i stvarno ne bi bilo simpatično bosom nogom stati na raspadajući leš.Hrvatskog prezimena i srpskog imena čiji se jedan djed borio na strani partizana, a drugi na strani domobrana. Krajnje neprikladno. Za to su potrebne čizme s metalnom zaštitom preko prstiju. Da, kad zombiji otvore  oči, ispruže ruke i krenu teturati prema tebi, ih možeš bezbolno opaliti nogom u jaja i iščupati im srce. Ne znam da li su doktori i amerikanci to uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od bosih nogu na Balkanu.

Mokra kosa može simbolizirati čistoću. Tek oprana od svih prljavština koje sam naveo, još uvijek je raščupana i miriši po najnovijem šamponu za astronaute. Tuširanje na Balkanu traje satima, jer je vrlo teško sprati svu tu ljagu sa sebe, a kosa zahtjeva poseban tretman. Kao što, nakon kafane, kosa najviše smrdi po cigaretama, tako smrdi i po Balkanu. Masna je, sljepljena i neugledna. Bilo bi najbolje obrijati ju i pridružiti se skinhead pokretu. Srećom, toliko blesavi i lijeni ipak nismo. Nakon višestrukog pranja, ljigava masnoća pomiješana s europskom sapunicom je isprana. Čovjek se osjeća slobodnije, riješen Istočnoga grijeha regionalnosti. Uzima ručnik, protrlja kosu i duboko udahne. Pogleda prema vratima kupaonice, unutar koje je sve čisto i toplo, i zabrinuto izdahne. Jer zna da mora izaći van u istu vukojebinu koju je sad satima ribao sa sebe i da će se smrad prije uhvatit za kosu, ako je mokra. I ne razmišljajući dalje od toga je posuši, počešlja i nalakira radi dodatne zaštite. Tek onda napušta sterilnost kupaonice. Znaju naši ljudi kako se nositi sa smradom. Ne znam da li su to doktori i amerikanci uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od mokre kose na Balkanu.

Znači, došli smo i do propuha. On može simbolizirati Balkan. Vice versa. Bure baruta, kako su ga zvali. Nas lokalnije i preziđe krščanstva. Ja bih rekao kuća bez vrata. Na vječnoj promaji. Ali kakav je – takav je. I mi ga volimo. Ili možda ne. Saznati ćemo tek kad ga izgubimo. A kako nam je krenulo, postati ćemo kockar kojeg prati takva nesreća, da ga je i ona napustila. „Da smo vrijedni i čestiti, odavno bi imali svoju državu“, rekao je Bruno Bušić, hrvatski disident, sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mi, ajmo se tako nazvati, smo tu već tisuću i tristo godina i osim početnih kraljevstva, apsurdnosti NDH i ovog što danas zovemo domovinom ne znamo što da radimo sami sa sobom. I bila su teža vremena, bila su i lakša vremena, a mi nikako na zelenu granu. Doduše, imali smo pokušaja i svjetlih trenutaka, sabrali se i skupili papire na stol, shvatili da bi se trebalo malo organizirati... dok netko nije otvorio vrata i propuh s Balkana nije odnio sve papire u tri pičke materine. Neki Puniša Račić, Gavrilo Princip, pa Pavelić i Tito, pa Tuđman i Milošević, pa...'treba nadopisati za nekih deset, petnaest godina kad ponovimo prošlost'. A za sve je propuh kriv, nije da nismo pokušali. Vrijedan smo mi narod, ali nam propuh mrsi račune. I nismo mi krivi što nam je oružje u krvi i krv na oružju, je li tako? Događa se, događa, ali nama nešto češće. Još ako je i kosa mokra, svježa i mirišljava, taj isti propuh koji je propuhao toliko toga nanese debeli sloj ljige na nju da se zajedno suše. Da bude inherentna svježoj glavi. Ali nismo mi blesavi, znamo mi što je propuh, zato ga se i bojimo toliko. Zadaje glavobolje, u to smo se više puta uvjerili pa zatvaramo vrata gdje god stignemo. Ne znam da li su to doktori i amerikanci uzeli u obzir kad su govorili da nema zla od propuha na Balkanu.

Dragi moji doktori i amerikanci, poštujem nauku i logičan način razmišljanja i nemojte misliti da vas vrijeđam, ali postavili ste dijagnozu altetskog stopala osobi koja umire od amiotronične lateralne skleroze. Molim vas da preispitajte malo metode koje koristite pri ispitivanju i nađete mjesta u svojim leksikonim za novi medicinski fenomem. Propuh s Balkana. Jer je uzrokovao toliko glavobolja, ukočenih leđa, polomljenih vratova i prolivene krvi da zaslužuje biti kvalificiran kao bolest. S adekvatnim tretmanom liječenja. Shvatite moje obraćanje vama kao čin dobre namjere, a ne provokacije. Propuh možda vama ne zadaje nikakve muke, ali većina ljudi na Balkanu ima ozbiljne psihosomatske tegobe na sami spomen istog. Radi ovog ili onog razloga.

Nadam se da shvaćate ozbiljnost situacije i da brzo nađete lijek protiv propuha.

Unaprijed hvala.

Živio Balkan!