Društvo liječenih pisaca

„Dobar dan, moje ime je Paul  i ja sam pisac“, skrušeno je uspravio pogled. Držao se za dlanove.

„Pozdrav, Paule“, pozdravili su ga ostali.

„Paule, slobodno reci što god ti padne na pamet, ljudi ovdje dijele tvoje probleme. Svima je pisanje ovisnost i svatko ovdje prisutan nosi slično breme, tako da si lišen suda. Moje ime je Adam i uspješeno izliječen pisac sam. Deset godina nisam napisao niti jednu riječ i biti ću tvoj sponzor kroz vrijeme koje nadolazi. Reci nam, kako je sve počelo?“ sponzor je sjeo, prekrižio noge i prepustio Paulu riječ.

„Hvala Adame, cjenim vašu prisutnost. Sve je počelo u pubertetu kad sam sa prijateljima u parku prvi put napisao pjesmu...“, zastao je.

„Nastavi slobodno, ovo je tvojih pet minuta i mi smo tu radi tebe“, sponzor je širio ruke pokazujući na formirani krug.

„Pričali smo o tome mjesecima i odlučili ponoviti. I sljedeći vikend opet. I prije nego smo trepnuli, postali smo redoviti pisci. Svaki tjedan bi u tome parku napisali ne jednu nego više pjesama. Ponekad bi pisali duboko u noć uz voštane svijeće koje bi ukrali u crkvi. Pomalo, prešli smo na poeziju. Lošu, jeftinu poeziju koja udara direktno u glavu uz obavezan teški mamurluk ujutro. Pisale su se stranice, nitko više nije ni brojao. Neki su počeli ostvarivati lošije rezultati u školi radi vikend – pisanja, neki napustili svoje sportske aktivnosti, neki su to počeli živjeti, kao, recimo, ja. Pisao sam s prijateljima, pisao sam sam, pisao sam s potpunim strancima na mjestima čijeg se imena ni ne sjećam. Završili smo srednje škole i put nas je odveo svatkoga na svoju stranu, ali u slični zagrljaj. Pisalo se gdje god se stiglo i što se god stiglo. Ja sam zapeo na romanima i stvorio jaku ovisnost. Dan je kretao i završavao s pisanjem, a etape pisanja su zamijenile prirodan ciklus i trajanje dana. Dan je trajao koliko i samo pisanje. Znao sam i pomiješati žanrove pa bi pisao par dana bez prestanka. Probudio bi se na najrazličitijim mjestima bez ikakvog saznanja kako sam dospio tamo. Izgubio sam kontrolu nad svojim životom. Postojalo je samo pisanje. Sve sam prodao da bi kupio nove riječi, novu radnju, novu knjigu. Počeo sam krasti i prodavati svoje tijelo. Bio sam nezasitan. Prijatelji su se pomalo razrijedili, neki su i umrli od pisanja. Obitelj me držala na distanci. Sve se raspadalo, samo pisanje je cvjetalo. I tako je to trajalo do jednog dana, točnije ovog ponedjeljka, kad sam susreo najbolju prijateljicu iz srednjoškolskih dana. Pogledala me ravno u oči i rekla: „Paule, ti si okorjeli pisac, nemoj bježati od toga. Potraži si pomoć.“ Pružila mi je papirić na kojem je napisala broj svoje rođakinje kojoj je otac bio pisac. Spremio sam ga u džep, zahvalio na savjetu i nastavio svojim poslom. Pisanjem. „Kakva koza, ne vidimo se sto godina, a ona meni da sam okorjeli pisac“, vrtilo mi se po glavi dok sam koračao doma po novu dozu pisanja. Promjenio sam mišljenje o njoj tada. Dok nisam došao doma, sjeo na naslonjač i tako se uništio pisanjem da sam ostatak noći proveo povraćajući sendvič koji sam taj dan pojeo umjesto ručka. Na zadnjem grizu sam shvatio. Okorjeli sam pisac. Treba mi pomoći. Gurnuo sam ruku duboko u džep i sada sam tu.“

Kako je završio, gromoglasni apalauz se zaorio prostorijom. Neki su se ustali i svom silom udarali dlanovima.

„Bravo!“, klicali su neki.

Sponzor je utišao atmosferu i ustao. „Bravo Paule, hrabro od tebe da si podjelio priču s nama. Dug je to put, ali svjetlo na kraju tunela postoji, kao i život bez pisanja. Ja sam tome dokaz. Dobro došao u novu obitelj.“

„Hvala, Adame. I hvala ostalima.“

„Ima li još netko nešto za podjeliti s nama?“

Čovjek pored prozora, slijepljene kose i neobrijanoga lica, dignuo je ruku.

„Izvoli, Slavko.“

„ Moje ime je Slavko. Ja sam pisac...“