Da budemo jasni, kome će ga Rob Halford trpati njegova je stvar, ali cijela jedna subkultura ekstremnih jajara je svog idola počela gledati kao pičku. Kakve to ima veze s ičim? Očito ima i...
Točka.
Rupa koja je odgojila ne jednu, nego par (de)generacija, odavno je zatvorena. I otada nam živi u sjećanju. Dokaz da je to vrijeme uistinu iz nas potvrdilo je i par pokušaja neuspjelih revivala. U tom sjećaju, osim pijanstva i bludničenja, razbire se nešto što danas vrlo rijetko zaživi.
Pogo. (Ne Pago - sok, nego pogo - ples ili štoveć)
Iako pank koncerti imaju svoje mjesto u kulturnoj baštini domovine nam naše, odgovorno tvrdim da pogo nije što je nekad bio. Da izbjegnemo uopće što je točno pogo, i kakve emocije se ispoljavaju kroz njega, znalo se desiti da se na neku pjesmu pogaju pankeri, metalci, reperi, hardkoraši, šminkeri, rokeri... A pjesma je mogla biti pank, metal, hard-core, hip hop... Nebitno, pjesma je to uspjela napraviti. Gdje ćeš danas vidjeti da goth metalac skače zagrljen sa tri old school repera na Insane In The Membrane od Cypres Hilla, ili da tip u košuljici i sa srebrnom narukvicom oko zgloba, razbija svoje nove Lacostice na Sabotage od Beastie Boysa, ili da baš svi polome sve što im se nađe na putu na Killing In The Name Of od Rage Against The Machine-a?
Pogo. U svim oblicima i jasnog izražaja.
Možda sam ja postao gunđavi starac, ali takvih stvari više nema. Većina tih koji su stvarali takvu muziku su odustali, a stvarno izgleda da je sve počelo odlaziti u kurac te godine kad je Rob Halford izašao iz ormara, Refused-i definirali pank, a Dave Mustaine pomalo krenuo putevima kršćanstva...
Dok Metallica kopira dvostuko mlađe i trostruko lošije bendove, novi bubnjar iz Rancida nosi šiltericu na stranu povrh emo frizure, a Green Day zvuči kao isfrustrirana Christina Aguilera pod distorzijom, samo lošije... Ali dobro, to jesu stare prdonje koje zarađuju za život na jedan jedini način koji znaju. Starom slavom. Tko ih je zamijenio? Koji je to bend koji je u zadnjih deset godina napravio ono što su takvi i slični prdonje radili u svojoj mladosti? Stvar da ljudi podemone? Da počupaju pločice sa zidova. Samo da napomenem, i dalje pričam o energiji pjesme, ne o narodnjaštvu. Tko?
Tko ih je zamijenio?
Emo, koji je počeo kao 'emotional music', se pretvorio u iskompleksirano preproducirano čudovište, da Ian MacKaye požali što se ikad pokušao emotivno izraziti. Metal je dosadan kao i uvijek, osim onih par bendova što su odavno skužili da metal bolje zvuči ako smrdi na pank, dok pank smrdi više od pankera, koji su u međuvremenu prestali i smrditi. Nekad mi je teško prepoznati dal' je čiroki ili bekemica u pitanju. Rock'n'roll publika je već polovično u grobu. Što nam se, dakle, nudi kao alternativa alternativi koja nas je odgojila?
Plakanje i cmizdrenje.
Danas ispada nužnije imati Birkenstock-ice i kroz bradusinu pjevati o potpunim besmislicama, nego u slušatelju pobuditi energiju. Osim energije potrebne da čovjek nabora lice, prosere se i proplaće istovremeno.
Da definiram dva pojma, da ne bude zabune. 'Peder'; tip koji želi karat isključivo tipove. 'Pederčina'; karakterna osobina nevezana uz seksualnu orijentaciju.
Od kad je Rob Halford objavio da je peder, muzika je postala pederčina.
Jajare su zamijenili cunt-autori.
Živio pogo!
Nema komentara:
Objavi komentar