Radi ovog idem u pakao, to mi je jasno. Ali samo u slučaju da Bog i njegove odaje Raja i Pakla postoje, a ovu priču ćemo prilagoditi toj mogućnosti. Koliko God da to nemoguće nekima djeluje. Kad su pitali Niels Bohra, poznatog fizičara, da li stvarno vjeruje da mu potkova iznad njegovih vrata donosi sreću, čovjek je odgovorio sljedeće: „ Naravno da ne vjerujem u te gluposti... ali rečeno mi je da donosi sreću i onima koji ne vjeruju u to.“ Tako da, prepustite se doživljaju...
Ovdje se, dakle, radi o nečemu potpuno drugačijem, i uvjetovano je postojanjem Boga. I On je, vjerovali ili ne, stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku (Postanak 1,26-27). Radi toga, čovjek je jedinstven među svim Njegovim stvorenjima, jer ima i materijalni i nematerijalni dio, ili ti ga Duh. Stvoren, da nalikuje Bogu, znači savršenog zdravlja i ne podložan smrti. Do tu Ga pratim, nadam se i vi...
Počinjem se gubiti u cijeloj priči Adama, Eve i zmije koja govori. Čak i ako uspijem 'ful' jako zatvoriti oči, izmeditirati svoju mantru i zamisliti zmiju koja govori, ne mogu shvatiti zašto je Bog uopće stavio zmiju tamo. Zašto je uopće stavio čovjeka na kušnju, ako ga Je radio po Svojoj slici i prilici? Zar Bog i Samog Sebe stavlja na kušnju? Jel' postoji zabranjeno voće i u Božijim odajama? Jel' Bog stvorio i Sebi zmiju koja će Ga drkati s iskušenjima? Uglavnom, bilo je šta je bilo. Adam je ispao glup, Eva zajebana, i slijedila je kazna. Znači tu puca ljubav između Boga i čovjeka, barem u jednom smjeru. Bez Božje ljubavi čovjek je osuđen na patnju. I tu je priča o povijesti čovječanstva više manje poznata.
A Bog?
Šta On radi cijelo to vrijeme?
Ovo je, znači, priča o Božjem slobodnom vremenu. Od kad je malo proćakulao s Mojsijem na Sinaju, prošlo je pet, šest tisuća godina. Od kad se malo (za)jebavao sa Marijom, dvije tisuće godina.
I od onda?
Muk.
Ni traga ni glasa.
Šta on radi tamo gore?
Da nije možda On omastio brk zabranjenim voćem?
Dakle, osuđeni na život čovjeka, Adam i Eva su osnovali obitelj, i od tada se obitelj smatra svetinjom. Muškarac i žena. Pred Bogom. Do dana današnjeg. U ime obitelji.
Samo jedna stvar me buni...
Ljubav, smo dakle, nasljedili od Boga. I prvo na ljestvici je Obitelj, što uključuje ljubav prema suprotnome spolu.
Ali, hvala kurcu da sam došao i do toga, Bog nema Božicu. Nema Obitelj.
A mi smo od njega nasljedili ljubav. I imperativ Obitelji.
Ako do sada nisam završio u Paklu, sada sigurno hoću. Direktini potomak, jebao vas Darwin, i najbliži Bogu su Papa i hijerarhijaska struktura na dole. Oni su najbliži, ili ti ga najviše nalik Njemu.
A što oni rade, između ostalog? Siluju dječake.
Od koga su to naučili? Jedino od Boga.
I vjerujem da On nije takav perverznjak da baš siluje nevine dječake, ali struka se uči s koljena na koljeno, uz nužnost osobnih devijacija. I dajem lijevo polovicu mozga, da on gore ima partnera.
Jer što On može gore raditi, sa svom silnom ljubavi koju posjeduje, nego se dvije tisuće godina jebati s nekim?
I da je to žena, već bi bilo objelodanjeno, već bi se pojavio neki Mojsije, Isus ili Šime koji bi nam tako bitnu informaciju prenijeli.
„Bog se oženio, bio je jeben pir“. Nije tako teško.
Ako nije žena, što je Bogu činiti, nego se pravit blesav i nikad ne izaći iz ormara? Pa pet, šest, 'jebote, kol'ko nas ima', milijardi ljudi i dalje prati što je on rekao prije toliko tisuća godima da bi se On, sad, eto, predomislio. PR Božji bi si prije pucao u glavu nego dopustio da takva istina proviri svoje pipke kroz ćudoređe 'spina'.
Ali, dok god pored njega ne vidim Božicu, uvjeren sam da je Bog peder.
Kladim se da je nekom od 'Apolona' oduzeo život, prihvatio ga u svoje odaje i skinuo mu junfer.
Živio Bog!
Nema komentara:
Objavi komentar